1. Valutna klauzula na kredite u Hrvatskoj postoji zato jer je HNB mjenjačnica

2. Posljedica pretvaranja HNBa u mjenjačnicu je ‘vezivanje’ kune uz euro, odnosno jaka kuna i nerealan tečaj

3. Ukidanjem valutne klauzule i promjenom uloge centralne banke (uspostavom realnog tečaja) došlo bi do trenutnog pada kupovne moći

Zašto pada kupovna moć? Zato jer je posljedica uspostave nerealnog tečaja raspad proizvodne ekonomije (visoka nezaposlenost) i tzv. kasino ekonomija – u kojoj se gospodarska aktivnost većim dijelom svodi na trgovinu uvoznom robom. Budući da je 60-70% robe široke potrošnje iz uvoza, uspostavom realnog tečaja, odnosno padom vrijednosti kune u odnosu na euro trenutno bi došlo i do pada kupovne moći za građane. On bi se najjače osjetio na početku, odnosno u prijelaznom razdoblju iz kasino u normalnu ekonomiju.

Međutim, vjerojatno znate da su i Laburisti (Lesar) i SP (Pernar) za uspostavu realnog tečaja, u čemu je onda razlika?

Razlika je golema, naime, Laburisti su protiv toga da se nakon ukidanja valutne klauzule napravi devalvacija, a Savez za promjene je za devalvaciju (naglu početnu inflaciju) nakon ukidanja valutne klauzule.

Zašto tražimo devalvaciju? Smisao devalvacije nakon ukidanja valutne klauzule jest da kompenzira realan pad kupovne moći do kojeg će doći nakon uspostave realnog tečaja.

Ili slikovito rečeno.

Vi imate plaću 5000 kn i kuna je precijenjena za 15%, odnosno realna kupovna moć sa trenutnih 5000 kn bi trebala pasti na 4250 uspostavom realnog tečaja. Pod pretpostavkom da imate kredit na koji vam svaki mjesec od plaće odlazi 2500 kuna, nakon ukidanja VK i uspostave realnog tečaja vaša kupovna moć, trenutno pada, ali vam plaća ne raste, niti vam se smanjuje dug. Odnosno, još ste u goroj situaciji nego kad ste imali valutnu klauzulu i nerealan tečaj.

Kakvu bi onda ljudi imali korist od te mjere, nikakvu, zapravo bi ih uspostava realnog tečaja DOTUKLA i upropastila. Ni sada ne mogu spajati kraj sa krajem.

To je rješenje koje Lesar zagovara, a kojeg su građani u potpunosti nesvjesni.

Tu je ujedno i glavna razlika između SP-a i Laburista, mi želimo da se nakon ukidanja VK napravi devalvacija. Što to znači? Želimo da država višestruko poveća novčanu masu u opticaju (4X), odnosno da napravi naglu inflaciju. Zašto treba napraviti devalvaciju? Smisao devalvacije je da kompenzira realan pad kupovne moći do kojeg će doći radi uspostave realnog tečaja.

Drugim riječima, sada vam je plaća (nakon devalvacije) sa 5000 kn u prosjeku porasla na 20.000 kn (4X), ali vam je kupovna moć sa tih 20.000 kao i da imate 4250 kn prije devalvacije. Međutim, budući da vaš kredit više nije vezan valutnom klauzulom, rata kredita vam je ostala 2500 kn.

Što to znači u praksi? Iako bi u teoriji vama kupovna moć trebala pasti, u praksi vam ona trenutno raste (ako ste u kreditu, a većina je), zato jer vam inflacija jede kredite. Drugim riječima, do devlavacije vam je na kredit odlazilo 50% plaće, a nakon četverostruke devalvacije samo 12.5%, što znači da je usprkos padu kupovne moći od 15% radi uspostave realnog tečaja, vama kupovna moć trenutno porasla jer ste se riješili velikog dijela duga.

Zato je u Argentini kupovna moć trenutno porasla 2002. nakon što je inflacija pojela kredite, ako vas zanima više o monetarnoj reformi, obavezno pročitajte članak “Proizvodnja i zapošljavanje“.

Ako je tome tako, zašto je onda Lesar protiv toga da ukidanje valutne klauzule prati devalvacija? Odgovor je pomalo bizaran, Lesar zagovara dužničku doktrinu odnosno protivi se primarnoj emisiji novca od strane države (tome da država do novca dođe izravno od centralne banke – HNBa). Drugim riječima zagovara koncept novca kao duga, zabludu te sulude doktrine najbolje je razotkrio Australac Larry Hanningan u svome poznatom djelu “Hoću zemlju +5%” (pročitajte oba linkana članka ako vas više zanima ova tematika).

Zašto je monetarni sustav bez primarne emisije unaprijed osuđen na propast? Zato jer ako novac u opticaj ulazi samo kao kredit nužno dolazi do neotplativosti duga zato jer novac za otplatu kamate na kredit nije ušao u opticaj skupa sa glavnicom kredita što čini dug praktično i teoretski neotplativim, budući da je kamatu moguće otplatiti jedino uzimanjem novog kredita (beskonačnim zaduživanjem do gubitka sve imovine). Budući da je EU prihvatila dužničku doktrinu (Maastrichtskim ugovorom), postala je najzaduženije područje na kugli zemaljskoj i potonula je u tešku dužničku, a posljedično i gospodarsku krizu iz koje se pokušava izvući uzimanjem novih dugova, umjesto da opet uvede primarnu emisiju novca.

Drugim riječima, Lesar nije protiv devalvacije iz ekonomskih razloga (zato jer misli da bi to bilo štetno za ekonomiju), nego iz ideoloških, on zastupa koncept novca kao duga i protivi se primarnoj emisiji. Iako Lesar tvrdi da je protiv neoliberalnog kapitalizma, zagovara njegovu temeljnu komponentu – dužničku doktrinu, i time sva njegova retorika pada u vodu i postaje puka demagogija budući da na osnovno pitanje (regulacije novca) daje pogrešan odgovor. To njegovo licemjerje odlično je razotkrio Nostradurus – osoba koja pod tim nickom već dulje vremena piše na Hrvatskom internet prostoru na temu regulacije novca. Moj razgovor sa njim (i njegov osvrt na Lesarovu demagogiju) možete vidjeti ovdje.

Inače postoji i stranica “Labour Leaks” za one koje zanima ‘žutilo’ vezano uz Laburiste, odnosno iskustva bivših razočaranih članova te stranke iako ako malo dublje pogledate izvor svih njihovih prepirki u pravilu je manje više isti (ko je bio koji na izbornoj listi), a ne oko ovih izrazito bitnih – temeljnih pitanja radi kojih sam ja protiv Lesara i njegove stranke. Drugim riječima oni su sada protiv Lesara iz osobnih (privatnih) razloga, a ne ideoloških – čime njihova argumentacija gubi težinu budući da su se priključili laburistima nadajući se funkciji i mjestu na izbornoj listi (prolazu u sabor), a ne radi uvjerenja i ideala.

Bitno je napomenuti da u EU nema ni posredne, a kamo li neposredne (direktne) demokracije, ta tvorevina je u svojoj naravi anti demokratska, a njen primarni cilj je uspostava globalne diktature, centralizacija moći, te porobljavanje ljudi i država dugom. Također, EU zastupa neoliberalni kapitalizam čija je osnovna dogma dužnička doktrina, a upravo taj monetarno-ekonomski model prouzrokovao je kreditnu krizu i raspad ekonomije, te posljedično prisilio ljude na izlazak na ulicu tj. prosvjede.

Budući da je EU u direktnoj suprotnosti sa idejom direktne demokracije, te protiv pravednije raspodjele društvenih dobara (štiti interese banakarskih kartela, a ne naroda), nelogično je zašto organizatori ne dozvoljavaju ikakve parole protiv nje.

Barem iz pet razloga.

1. Oni žele direktnu (neposrednu) demokraciju, a u EU nema niti posredne.

2. Iako bi ideja ‘direktne demokracije’ trebala značiti da svatko kaže svoje mišljenje na neku temu, a ovo je definitivno bitna tema, oni su de facto oduzeli ljudima to pravo i nametnuli im svoje mišljenje kao njihovo, iako se u teoriji bore protiv jednoumlja i kolektivizma i zagovaraju to da pojedinac misli i odlučuje sam za sebe i da mu ne trebaju drugi da mu govore što da misli i govori organizatori su UNAPRIJED zabranili ikakve anti-EU poruke.

3. U teoriji bi se tamo trebalo odlučivati plenumski, a ne da organizatori nameću svoju volju, ali po ovoj izrazito bitnoj stvari nije bilo nikakvog plenumskog odlučivanja, vođe prosvjeda su tako odlučile i svi moraju to prihvatiti.

4. Zar neoliberalni kapitalizam kojeg zagovara Europska unija nije jedan od glavnih razloga zašto prosvjeduju?

5. Istodobno tvrde da nema vođa i da su svi jednaki, ali zar nisu zapravo oni vođe koji govore stadu što smije, a što ne smije reći? Da li su ‘široke narodne mase’ kroz ‘direktnu demokraciju’ (plenumski) odlučile da na prosvjedu ne smiju biti Hrvatske zastave ili parole protiv EU?

Radi svega navedenoga, ali prvenstveno jednoumlja i isključivosti organizatora nemam namjeru pojaviti se na današnjem prosvjedu (22.10.).

Napomene radi, prosvjedi koje sam pokrenuo početkom godine bili su masovni i dugo trajali (više od mjesec dana), upravo iz razloga što sam bio izrazito protiv cenzure i smatrao da svi ljudi imaju pravo na svoj stav, a sve parole i sudionici bili su dobro došli.

Tako je paradoksalno došlo do toga da je prosvjed koji je imao ‘vođu’ imao više demokracije, nego ovi trenutni ‘bez vođa’ u kojem su zapravo organizatori vođe koje određuju prosvjedinica što će raditi, kako će misliti, koje transparente isticati itd. Da nije žalosno bilo bi smješno.

Postoji i zanimljiv osvrt na proljetne prosvjede koji je napisao Denis Mladenović, pokretač Varaždinskih prosvjeda.

Prije svega treba reći da Milanović zagovara monetarni model u kojem je centralna banka (HNB) mjenjačnica, a nerealan tečaj (jaka kuna) održava se pumpanjem vanjskog duga. Upravo iz tog razloga Milanović se kao i Kosorica protivi ukidanju valutne klauzule.

Posljedice nerealnog tečaja su stravične, on je uništio našu realnu (proizvodnu) ekonomiju jer je uvoznu robu učinio jefitnijom od domaće. Koliko je to destruktivno za našu ekonomiju najbolje pokazuju jednostavni primjeri iz naših dučana, Konzum u Međimurju prodaje krumpir iz Njemačke (jer je jeftiniji od domaćeg), mrkvu iz Austrije, čokolada iz Njemačke uvijek je jeftinija 20% od domaće itd. Zato uvozna roba čini 80% od sve robe široke potrošnje na policama naših dućana.

Također u takvom monetarnom modelu, dugovi rastu 5 puta brže od novčane mase i nužno dolazi do teške kreditne krize i uspostave dužničkog ropstva. Budući da se pokriće za novac u opticaju nalazi u vanjskom dugu (HNB je mjenjačnica), dužnici su vezani valutnom klauzulom.

Jeziva situacija, i Argentina je bila u njoj prije 8 godina. I izvukla se iz ralja MMFa i stranih banaka koje su je dovele na koljena. I njihova centralna banka bila je mjenjačnica. Tijekom 11 godina provođenja tog suludog monetarnog modela (od 91′ do 02′) stopa nezaposlenosti je porasla sa 6.1 na 25%. Stvorio se golemi vanjski dug i njihv narod pretvoren je u dužničko roblje, a njihova proizvodna ekonomija uništena. Kao i kod nas ljudi su počeli kopati po smeću. Tada je Argentina napravila promjene, otpisala 70% vanjskog duga i opet uspostavila realan tečaj. Njihova ekonomija uskoro je imala godišnje stope rasta od 9%, a do 2010. nezaposlenost je sa 25% pala na 7%. Narod u Argentini je opet stao na svoj noge.

Međutim, plan “Kukuriku koalicije” nije niti približno sličan planu Argentinske vlade koji je spasio njihovu zemlju od dužničkog ropstva, raspada ekonomije i siromaštva. Glavni kukuriku ekonomski strateg Branko Grčić kaže da je protiv devalvacije kune (uspostave realnog tečaja) “jer je tu HNB gazda”. Umjesto ukidanja valutne klauzule i provođenja ekspanzivne monetarne politike (sa većim priljevom novčane mase), on zagovara restriktivnu monetarnu politiku i internu devalvaciju.

On tvrdi da konkurentnost treba povećati internom devalvacijom, a ne devalvacijom kune. A što je to interna devalvacija? To je rezanje ionako malih plaća. Navodno će se rezanjem plaća (inače je to MMFova ideja) povećati produktivnost jer će ljudi raditi isto ili više za manje novca. Međutim dugovi nam neće biti smanjeni skupa sa smanjenjem plaća, odnosno životarenje će se pretvoriti u borbu za goli život i opstanak.

Nedavno sam susreo jednu djevojku i njenu majku. Potpuno bizarna situacija, majka je blokirana, a kćer joj radi u FINI. Da situacija bude još gora, sve je više skupljača boca i među njima je sve više neprijateljstva. Trenutno se bore za svaku bocu. Njihov monstruozni sustav okrenuo je kćer protiv majke, skupljače boca jedne protiv drugih, brata protiv brata.

To je njihov plan za našu zemlju. Zaduživanje kod stranih banaka umjesto uspostave monetarnog suvereniteta, ropstvo umjesto slobode.

I da se vratimo na početak, Milanović obećaje rast proizvodnje zagovarajući istodobno nerealan tečaj i valutnu klauzulu koja šteti interesima radnika i seljaka, obećaje veću proizvodnju usprkos tome što zna da nerealan tečaj nužno vodi uspostavi kasino ekonomije (trguje se uvoznom robom umjesto da se stvaraju nove vrijednosti), obećaje dublje džepove i pune novčanike, a umjesto povećanja novčane mase (ekspanzivne monetarne politike) želi napraviti internu devalvaciju (rezanje plaća) i nastaviti provoditi restriktivnu monetarnu politiku. Također, zagovara otplatu duga uzimanjem novog duga (beskonaćno zaduživanje), kao i njegovi prethodnici. A obećaje ljudima ‘stvarne promjene’ i bolji život. Njegov model kopija je Grčkog scenarija.

Žalosno je to kako neki politčari mogu gledati ljude u oči i lagati ih. Ponekad me birači podsječaju na basnu o dvije svinje.

“Pričaju dvije svinje… Prva reče: E šta ti misliš zašto nama naš gazda ovako ugađa,.. Druga reče: Joj tebe, pa da nam bude dobro… Prva će potom: A zašto nas ovako dobro hrani??.. Druga: Pa da bi bili zdravi i debeli… Prva će na to: Znaš šta? Ja mislim da on to sve radi da bi nas na zimu ubio i pretvorio u čvarke i kobasice… Druga na to kaže: Ma daj, prestani sa tim teorijama zavjera…”

Takav je i naš narod, Kukuriku otvoreno govori da je protiv monetarne reforme koja jedino može spasiti naš narod iz dužničkog ropstva i učiniti našu proizvodnju konkurentnijom, te da želi rezati plaće ljudima. Nemojte nasjesti na njihove slatkorječive laži i prenesite ovu poruku ljudima oko sebe.

watch?v=-DSrbwH24io&feature=related

Pa ipak postoji praktičan problem, naime postoje dvije stvari koje ne smiju ići zajedno, nekreditna emisija koju radi država i multiplikacija novca koju rade banke. Zašto? Zato jer ukoliko deficit proračuna iznosi 5% od ukupne novčane mase, teoretska inflacija bi trebala iznositi također 5% (ukoliko država pokrije deficit puštanjem novog novca u opticaj, odnosno povećanjem novčane mase za 5%). Međutim ukoliko banke imaju mogućnost multiplikacije novca one mogu simulirati veći priljev novca od stvarnog, odnosno u našem monetarnom modelu mogu udvostručiti novčanu masu stvaranjem multipliciranih depozita i sa njima povezanih kreditnih plasmana. Drugim riječima umjesto 5%, inflacija će u tom slučaju iznositi 10%. Inflacija od 10% previsoka je, zato jer ukoliko inflacija prijeđe stopu od 8% tada njen efekt na ekonomiju prestaje biti pozitivan, odnosno postaje negativan.

Također multiplikacija novca koju rade banke onemogućava državi kontrolu nad novčanom masom odnosno vođenje politike ciljane inflacije, zato jer banke imaju moć stvaranja novca doslovce iz ničega. Sada dolazimo do ‘srži stvari’, odnosno do ‘pitanja svih pitanja’, a to je sljedeće.

Kako novi novac ulazi u opticaj – emisijom realnog (stvarnog) novca od strane države ili kreditnom multiplikacijom nepostojećeg novca koju rade banke. Vjerujem da je većini logičnije da država, koja usput rečeno ima i monopol nad puštanjem novca u opticaj, može raditi emisiju realnog novca, te da istodobno treba suzbiti kreditnu multiplikaciju.

Međutim, neformalne strukture moći povezane sa bankarskim kartelima uspjele su nametnuti svoj model. Odnosno model u kojem država ne smije raditi emisiju realnog novca sa ciljem pokrivanja deficita, a da banke istodobno mogu raditi emisiju nepostojećeg novca u obliku duga, to je suština cijelog problema. Da li je uloga novca isključivo stvaranje duga, ili razmjena dobara, ostvarivanje gospodarskog rasta i održivog monetarnog modela.

Evidentno je da je monetarni sustav baziran samo na dugu dugoročno neodrživ, te da u takvom modelu radi efekta kamata dug mora rasti eksponencionalno samo da bi sustav ostao solventan/likvidan. Međutim budući da novčana masa kod takvog modela raste usporeno (budući da je kamata na kredit uvijek 2 ili 3 puta veća od kamate na depozit). takav monetarni model nužno dovodi do kreditne krize.

De facto, monetarni sustav baziran samo na dugu je jedna velika piramidalna shema, budući da dužnici mogu otplatiti svoj dug jedino ako drugi također uđu u dug i tako stvore nove depozite koji prethodno zaduženima omogućavaju otplatu duga. Da bi se to događalo potrebno je imati beskonačnu kreditnu ekspanziju (eksponencionalno rastuće zaduživanje). Budući da je jasno da ‘kreditna ekspanzija’ ne može ‘vjećno trajati’ nužno dolazi do pucanja ‘kreditnog balona’, odnosno pojave masovnih blokada, ovrha i bankrota, te rastuće nelikvidnosti, što pak nužno dovodi do raspada ekonomije, porasta nezaposlenosti i uspostave dužničkog ropstva nad ljudima.

Jedini argument protiv postojanja nekreditne emisije jest da bi on stvorio veću inflaciju, međutim sasvim je jasno da u uvjetima malog državnog deficita (do 5% od ukupne novčane mase) nema nikakvog straha od veće inflacije, te da efekt multiplikacije ima puno jače djelovanje na stopu inflacije od postojanja nekreditne emisije. Drugim riječima, da je suludo ‘u ime suzbijanja inflacije’ zabranjivati državi emisiju realnog novca, a istodobno tvrditi da banke trebaju imati pravo na multiplikaciju novca tj. stvaranje realnog duga i inflacije (simuliranje priljeva novčane mase) uz pomoć nepostojećeg novca.

Napomene radi, kreditnu multiplikaciju može se jednostavno suzbiti dizanjem razine obvezne pričuve na 50%. Prigovor ‘kako bi to podiglo kamatne stope’, također ne stoji zato jer država putem centralne banke može smanjiti eskontnu kamatnu stopu (kamatnu stopu po kojoj centralna banka posuđuje novac poslovnim bankama), koliko god treba, ona može biti i manja od 1%. Ključna misao jest da suzbijanje kreditne multiplikacije nema za cilj dizanje kamatnih stopa, nego omogućavanje državi da vodi monetarnu politiku ciljane inflacije (ekspanzivnu monetarnu politiku) unutar dugoročno održivog monetarnog modela.

Naš novi web je večeras pokrenut, trebati će još malo vremena za doradu, ali je to manje-više to što se tiče vizualnog koncepta.

Dobro došli!

www.s-p.hr