Feeds:
Postovi
Komentari

Gostujući kod voditelja Vanje Eleza osvrnuo sam se na rezultate prethodnih parlamentarnih izbora i međunarodne odnose (geo-politiku).

Nakon sučeljavanja s bankarom Mihajlom Crnobrnjom, na red je došao i Radovan Šalić.

SAD i međunarodni terorizam

USA

Amerika nije ni za, ni protiv terorizma, nekada ga podržava, nekada osuđuje, ovisno o njenim interesima, a interesi se određuju ovisno o tome da li vlada koja upravlja nekom zemljom stavlja svoje resurse na raspolaganje “velikom bratu”.

Ako ne, tada Amerika koristi sve vidove subverzije i agresije da uništi tu zemlju. Izbor terorista kao idealnog sredstva za borbu protiv neke vlade nije se pojavio slučajno. Sve je krenulo za vrijeme Vijetnamskog rata kada je SAD uvidio da svoju dominaciju ne može uspostaviti otvorenom agresijom. Tada je za obračun sa neposlušnim vladama počeo koristiti domaće i uvezene teroriste kao jeftino i efikasno oružje za nasilnu smjenu vlasti.

Prvi put je to upotrebljeno u Latinskoj Americi, a potom je svoj “vrhunac” doživjelo u Afganistanu kada je Američka vlada davala novac i oružje Talibanima, te ih na taj način u biti i dovela na vlast. Potom je, točno 20 godina kasnije napala Afganistan kako bi iste te Talibane maknula s vlasti. Međutim, taj rat se odužio i traje već više od 10 godina bez naznaka da će ikad biti završen. U suštini, u Afganistanu Amerikanci opet ponavljaju Vijetnamsku lekciju. Međutim, prije nego su je stigli ponoviti izvršili su invaziju i na Irak lažno tvrdeći da se u zemlji nalaze teroristi i oružje za masovno uništenje.

Način na koji se Saddam našao na piku Američke vlade nevjerojatan je kao i njegov uspon. Njegova najveća greška bila je ta što je vjerovao “velikom vragu”, odnosno “bratu”, naime sve do 80’e Irak je bio uspješna zemlja sa golemim prihodima od nafte i Saddam je bez obzira na svoju okrutnost uživao podršku večine Iračana. U tom trenutku prilaze mu Amerikanci i mole ga za “uslugu”, naime, samo godinu dana ranije u Iranu je na vlast došao vjerski vođa Imam Khomeini koji nije odgovarao Americi.

Amerika potom moli Saddama da izvrši invaziju na Iran i skine klerike s vlasti, pritom mu nudeći novac i oružje. Saddam na to pristaje misleći da će rat brzo dobiti, međutim rat se razvukao i trajao je predugih 8 godina. U njemu je živote izgubilo milijun ljudi i završio je primirjem.

Upravo taj rat pokazao je svu nakaznost “velikog brata” koji je podupirao razne terorističke grupe unutar Irana, a sve ciljem unutrašnje subverzije protiv Iranske vlade.

Jedna od grupacija koja je uživala Američku podršku bila je i MEK (Iranski narodni muđahedini, eng. People’s Mojahedin of Iran), koji su političkim likvidacijama htjeli srušiti legitimno izabranu vlast. Njihove poznatije žrtve bili su Iranski predsjednik Mohammad Ali Rajai, Iranski premijer Mohammad Javad Bahonar, kao i pisac Iranskog ustava Mohammad Beheshti (likvidiran u bombaškom napadu skupa sa 73 stranačka dužnosnika od kojih su 4 bila ministri).

Međutim, osim Iranaca, kolateralne žrtve Američke vanjske politike bili su i Irački Kurdi. Naime, tijekom rata s Iranom Kurdi su se pobunili protiv režima Saddama Husseina. Samim time Amerika ih je smatrala neprijateljima, te je “zažmirila” kada ih je Saddam ubijao kemijskim oružjem. Zapravo, ne samo da je zažmirila, to oružje je i dobio od zapada. Pa ipak, rat s Iranom i Kurdima iscrpio je Saddama i njegova zemlja je ekonomski kolabirala. Zbog unutarnjeg nezadovoljstva izgubljenim ratom Saddam napada Kuvajt kako bi povratio simpatije naroda izmorenog višegodišnjim ratom bez rezultata.

U tom trenutku Amerika ga odlučuje bombardirati i pritom čini ratni zločin. Naime, u trenutku kada Saddam Hussein priznaje kapitulaciju i kada se Iračka vojska povlači iz Kuvajta sukladno rezoluciji UN-a 660, Američka vojska bombardira kolonu Iračkih vojnih i civilnih vozila na “autocesti 80” koja je poslje prozvana autocestom smrti (Highway of death) jer je pritom ubijeno 10.000 Iračana.

Tom prilikom Amerika je pokazala koliko joj je stalo do Iračana koji su joj vjerno služili 8 godina umirući u ratu protiv Irana.

Također, nameće se još jedno bitno pitanje, ako je Saddam bio Američka lutka kako to da je odlučio napasti Kuvajt bez suglasnosti SAD-a.

Odgovor na to pitanje je šokantan. Saddam je imao suglasnost SAD-a, naime neposredno prije napada na Kuvajt sastao se sa Američkom ambasadoricom u Iraku April Glaspie koja mu je rekla sljedeće riječi:

“Nemamo stava o vašim sukobima s Arapima, kao npr. vašim sukobom s Kuvajtom. Sekretar Baker me uputio da naglasim tu instrukciju, koja je prvi put dana Iraku tijekom 60’ih, da Kuvajtsko pitanje nije vezano uz Ameriku.”

Saddam je to krivo protumačio i shvatio kao zeleno svjetlo za napad. Međutim, dok je shvatio da je prevaren njegova zemlja već je bila zasuta osiromašenim uranom.

Kako to da je vjerovao Amerikancima? Nije shvatio da ga je SAD gurnuo u rat s Iranom samo zato da bi podjelio islamski svijet. Naime, jedini način da se Izraelu omogući okupacija Libanona bio je da se muslimane okrene međusobno jedne protiv drugih. Dok su se muslimani međusobno ubijali Izrael je bez otpora zauzimao Libanon.

Slikovito rečeno, bio je “koristan idiot”, jednom kada više nije bio potreban (završetkom Izraelske okupacije Libanona 2000.g.), Amerika priprema teren za njegovo konačno rušenje s vlasti i vješa ga 2006.g. To mu je bila nagrada za vjernu službu.

Ništa bolje od njega nije završio ni Moamer Gaddafi, kojeg je Amerika također bombardiranjem srušila s vlasti, pritom dovevši islamske fanatike na vlast. Ti isti fanatici kasnije će u napadu na Američko veleposlanstvo ubiti Američkog ambasadora Christophera Stevensa. Zahvaljujući Američkoj intervenciji Libija je trenutno “propala država”.

Nakon Afganistana, Iraka i Libije, na red je došla Sirija. Ta Arapska zemlja našla se na meti SAD-a zato jer nije imala pro-američku vladu, već je bila u savezu s Iranom.

Međutim, ovaj put SAD je odlučio izbjeći izravni napad pa je pokušao svrgnuti Sirijsku vladu uz pomoć domaće “opozicije”. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad ovim je riječima objasnio tu pojavu:

“Imamo novu vrstu rata – terorizam putem posrednika, stranih boraca koji dolaze iz inozemstva, to je novi tip ratovanja”.

U suštini, Amerika pokušava destabilizirati Siriju na isti način kao i Iran putem MEK-a, međutim, vjerski fanatici koji predstavljaju najjaču opoziciju Assadovom režimu odrubljuju glave Amerikancima, pa SAD bombardira te iste islamiste koje je prethodno naoružao i instruirao. Na kraju će ih snaći sudbina Saddama Husseina iako oni toga nisu svjesni. Kao ni Saddam ne shvaćaju da su oni instrument u rukama SAD-a, a ne obrnuto.

Igrom slučaja Kurdi su i ovaj put kolaterlane žrtve Američke vanjske politike. “Sirijski pobunjenici”, a u stvari strani plaćenici i uvezeni teroristi etnički su ih očistili iz sjeverne Sirije.

Ovaj tekst napisan je isključivo s jednim razlogom, ne bombardira Amerika “Islamsku državu”, odnosno terorističku organizaciju ISIL zato jer im je stalo do Kurda, Iračana, Sirijaca ili ljudskih prava nego isključivo zato jer to trenutno odgovara njenim geo-političkim interesima.

SAD se ne bori protiv terorizma, naprotiv – terorizam je oružje izbora svake Američke administracije u službi Federalnih rezervi, privatne banke koja ima monopol nad printanjem američkih dolara.

Sekundarni smisao ovog teksta je objasniti građanima naše zemlje da Amerika nije prijatelj slobode i demokracije, SAD ne zanima unutrašnje uređenje određene zemlje, je li ona sekularna demokracija ili vjerska diktatura, ono što SAD zanima jest je li vlada te zemlje u njihovoj službi.
Zaključno, Američka intervencija (bombardiranje) ne može spriječiti terorizam jer je terorizam uvijek posljedica Američkog djelovanja, a ne obrnuto.

Zapazite slijed –

Afganistan – Amerika intervenira podrškom Talibanima, Talibani (teroristi) dolaze na vlast.

Irak – Amerika ruši Saddama, potom se pojavljuju teroristi i na kraju preuzimaju vlast vodeći pritom sektaški rat.

Libija – Amerika intervenira podrškom vjerskim fanaticima, teroristi potom dolaze na vlast i ubijaju Američkog veleposlanika.

Sirija – Amerika podržava “sirijsku opoziciju”, teroristi zauzimaju pola Sirije i potom odrubljuju glave Američkim i Britanskim taocima.

Drugim riječima, jedini način da se terorizam zaustavi jest da Amerika prestane subverzivno djelovati na druge države i (ne)izravno dovoditi na vlast teroriste. Zato se protivim Američkom bombardiranju Iraka i Sirije.

Nisu ljudi krivi

Dugo vremena sam se pitao kako je moguće da ljudi glasaju za političare koje nije briga za njih. Na kraju sam došao do zaključka da nisu ljudi krivi, mediji su im naprosto isprali mozak. Iz tog razloga nisu mentalno u stanju shvatiti da je monetarni sustav okrenut protiv njih i da sve dok se ne napravi monetarna reforma nema izlaska iz krize.

Odustati od sabotaže bankarskih deložacija značilo bi napraviti uslugu bankarima i korumpiranim političarima koji ih štite. Savjest i spoznaja koju imam naprosto mi ne daju da odustanem od borbe protiv kreditnog sustava bez obzira na to koliko ona trajala.

Moje je duboko uvjerenje da će ljudi prije ili kasnije biti prisiljeni (od strane banaka) razumijeti stvari o kojima govorim i da će kad-tad otvoriti oči. Međutim, čak i da se to ne dogodi moja je obveza činiti sve što je u mojoj moći kako bi ljudima ukazao na problem novca kao duga i neotplativosti duga u isključivo kreditnom sustavu.

Postoji osobna odgovornost, na meni je da dam sve od sebe da pokopam kreditni sustav, a što će drugi raditi sa sobom to je njihova stvar. Drugim riječima, vidimo se opet na deložacijama.

Na izborima su opet pobjedili trabanti kreditnog sustava što znači da se agonija nastavlja. Ovog trenutka u blokadi je 255 tisuća građana, a deložacije radi neotplativog duga postale su svakodnevna pojava.

Pa ipak, golema većina građana u tome ne vidi problem broj 1 kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.

Napomene radi – broj blokiranih fizičkih osoba prije samo dvije godine (2011.) iznosio je 165.000, što znači da je u međuvremenu porastao za 90.000. Te crne brojke rastu iz mjeseca u mjesec i vlada je svjesna toga da ih ne može skrivati jer za razliku od pravnih osoba, fizičke ne može likvidirati i na taj način izbrisati (prikriti) njihove nepodmirene obveze.

Upravo nepodmirivost obveza u trenutnom sustavu dovela je do toga da ljudi nemaju novaca za plačanje režija, što je u samo u Zagrebu tijekom prvih 5 mjeseci ove godine rezultiralo iskapčanjem 23.982 potrošača s elektro-distributivne mreže.

Gledano iz ljudske perspektive učinili smo sve da ljude upozorimo na taj problem. Upravo radi tih istih ljudi formirali smo ‘Živi zid’ pred domovima ljudi koje deložiraju banke, međutim birači nisu smatrali bitnim dati povjerenje našoj političkoj opciji. Umjesto za nas, glasali su za one koji su zapravo ništa više nego marionete u rukama stranih banaka.

Posljedice te odluke uskoro će osjetiti na vlasitoj koži.

A sada nešto vezano uz mene osobno.

2009. građani su me izabrali u vijeće gradske četvrti Stenjevec, zahvaljujući njihovom povjerenju imao sam volje i snage boriti se za njih.

Kada sam shvatio kako funkcionira novčani tok osjetio sam dužnost, ali i potrebu da upozorim društvo na zlo koje mu se sprema – rezultat te spoznaje bilo je pokretanje protuvladinih prosvjeda 2011.g.

Te iste godine inicirao sam osnivanje političke stranke Savez za promjene – jedine u Hrvatskoj koja se bavi pitanjem regulacije novca i uloge HNB-a.

I ne samo to, kako bi prosječnom biraču približio ovaj problem 2012.g. napisao sam dvije knjige na tu temu ‘Kako je nastao novac‘ i ‘Mehanika novca‘.

Zbog svojeg otpora režimu na Markovom trgu bio sam uhićen sve skupa 18 puta, 5 puta spavao sam u pritvoru na Oranicama. Ovog trenutka protiv mene se i dalje vode sudski postupci (MUP protiv Ivana Pernara).

Da ne duljim dalje, očekivao sam i vjerovao da će građani prepoznati trud koji sam uložio i ako ništa drugo barem me ponovno izabrati kao viječnika u gradskoj četvrti Stenjevec. Međutim to se nije dogodilo. Umjesto potrebnih 5% glasova dali su mi 3.5% što nije dovoljno za prolaz.

Budući da sam njihov mandat i povjerenje izgubio, prestao je moj ‘ugovor s društvom’, odnosno moja obveza da se aktivno borim za te iste ljude. Sukladno tome, donio sam odluku da se povlačim iz javnog života – u Živom zidu i u prosvjedima više me nećete gledati. Od sada bankarske deložacije namjeravam promatrati kao i 99.99% naših sugrađana – preko monitora ili TV ekrana.

Građani sada imaju nove predstavnike u vijeću gradske četvrti – (SDP, HSU, HDZ, HSLS, HSS, LABURISTI , HRAST i jedan Bandićevac). Sada je red na njima da štite i brane interese građana koji su ih izabrali. Građanima (biračima) želim puno sreće, ovom prilikom im zahvaljujem na suradnji.

S poštovanjem – Ivan Pernar

Naša koalicija koju čine stranke Akcija socijaldemokrata Hrvatske (ASH), Demokratska stranka žena (DSŽ), Savez za promjene (SP) i Stranka umirovljenika Hrvatske – blok umirovljenici zajedno (SUH), četvrta je po broju glasova prema istraživanju nezavisne agencije Ipsos Puls. Za prelazak praga potrebno je 5% glasova (članak 25. Zakona o izborima zastupnika u EU parlament), što znači da je izbor našeg predstavnika u Europskom parlamentu i više nego izvjestan.

Sada sve ovisi o biračima hoće li prepoznati tko je spreman braniti njih i njihove obitelji od banaka. Naš program je jasan, ukoliko ijedan naš predstavnik bude izabran u EU parlament, stajati će uz ljude na svakoj deložaciji i neće dozvoliti bankama da izbace naše obitelji na ulicu. Policija ne može ići na osobu sa zastupničkim imunitetom i samim time neće više biti deložacija radi neotplativog duga. Sve što obitelji na udaru kreditnog sustava trebaju učiniti jest javiti se Živom zidu i mi ćemo biti uz njih.





.

%d bloggers like this: