Kada ljudi vrijedno rade, imaju pravo uživati u plodovima svoga rada. Međutim kada vlada nameće nepotrebno velike namete na naše plaće, poslove, ulaganja, dobra i usluge ona ograničava našu ekonomsku slobodu.
Ekonomska sloboda i ekonomski prosperitet dvije su strane iste kovanice. Bez ekonomske slobode nemoguće je imati ekonomski prosperitet. Uostalom, kada vlada nešto oporezuje uzima se iz naših novčanika. Ako vlada povećava postojeće i uvodi nove poreze na ulaganja, rad i proizvodnju, ljudi će raditi manje, ulagati manje i proizvoditi manje iz jednostavnog razloga – pokušati će zaštiti novac kojeg teško zarađuju.
Isto tako, ako vlada smanjuje poreze, ljudi će prirodno imati više volje za radom, proizvodnjom i ulaganjem. Zbog toga je održavanje poreze što nižima bitno za rast naše ekonomije, stvaranje novih radnih mjesta i povećanja životnog standarda za sve nas.
Manji porezi ne potiću samo rast privatnog sektora nego i prihod države zbog općeg gospodarskog rasta. To se pokazalo istinitim svaki put kad je pokušano. Ali neke ne zanima posao ili prihod nego moć i kontrola.
Zbog toga smo za smanjenje poreza na plaće koji ide i do nevjerojatnih 35%, ali i protiv uvođenja poreza na kapitalnu dobit, dividendu ili imovinu. Isto tako jedina smo politička opcija koja traži uvođenje dvojne stope PDV-a (za domaće 10% i uvozne proizvode 23%).
Iz proračunskog deficita neće nas izvuči novi porezi, prirezi i nameti, upravo suprotno – statistika nam govori da povećanjem i uvođenjem novih (tzv. kriznih) poreza nije došlo do povećanja proračunskih prihoda. Naprotiv oni su pali, međutim proračunski rashodi svake godine obaraju rekorde – sve su veći. Samim time jasno je da je problem na rashodovnoj, a ne prihodovnoj strani proračuna.
“Sve je jasnije da bez obzira na to koja je stranka na vlasti … ekonomija koju se guši visokim poreznim stopama nikada neće proizvesti dovoljno prihoda da bi uravnotežila buđet, kao što nikada neće stvoriti nova radna mjesta ili profit. Ukratko, paradoksalna istina je da su porezi danas preveliki, te da je najbolji način za povećanje poreznih prihoda na duge staze, smanjenje poreznih stopa sada. Primjeri mnogih Europskih zemalja i Japana nam to pokazuju, to nam pokazuje i smanjenje poreza iz 1954. Razlog je u tome što samo puna zaposlenost može balansirati buđet, a smanjenje poreza korak je ka tome cilju. Smisao smanjenja poreza nije stvaranje proračunskog deficita, nego prosperitetne ekonomije koja raste i koja može dovesti do proračunskog suficita (viška).” John F. Kennedy u svome govoru iz 1962. godinu dana prije atentata
“Povijest oporezivanja govori nam da se visoki porezi jednostavno ne plaćaju. Visoke stope poreza pritišću poreznog obveznika da povuće svoj kapital iz nekog produktivnog posla i uloži svoj novac u neki drugi (manje unosan) posao u kojem neće morati plaćati visoki porez. Posljedica toga je da se porezni prihodi smanjuju, a kapital ne snosi svoj dio poreznog tereta, umjesto toga usmjeren je u kanale koji niti donose prihod vladi, niti profit narodu.” Andrew W. Mellon
Ivan Pernar blog 
Definitivno se slažem sa svime navedenim u članku. Trebali bi biti slobodni ljudi a u stvari smo sve drugo samo ne slobodni. Onaj koji želi na pošten način nešto stvoriti u svom životu je unaprijed osuđen na razočaranje jer ta mogućnost NE POSTOJI. Većina nas provodi dane i život radeći osam sati dnevno. Većina naravno nije zadovoljna svojim radnim mjestima ali je ista ta većina toliko zadužena privatno da nema izbora nego držati se tog radnog mjesta. Radimo da bi na početku mjeseca primili nekakvu plaćicu od koje skoro pola dajemo državi, onda od preostalog dijela plaćamo banci za stambeni kredit (ako smo imali ”sreće” da se zadužimo), onda nadalje, plaćamo režije i ako nam išta ostane raspoređujemo na hranu tijekom mjeseca i tako do mirovine. Zar je to život? Zar smo mi slobodni ljudi? NISMO. Nas samo pokušavaju uvjeriti kako smo mi ljudi današnjice sretni i slobodni. A u biti svi živimo u strahu kako ćemo sutra. U strahu da ne ostanemo bez posla, u strahu da nećemo moći platiti kredit za stan, u strahu da ćemo ostati na cesti, u strahu da će država opet povećati ili uvesti neki novi porez. Vlada nas konstantno zadužuje i predstavlja nam to kao svoj veliki uspjeh. Ništa se u državi ne čini da bi se čovjeka potaklo da nešto stvori, da nešto proizvodi, da iskoristimo prednosti zemlje u kojoj živimo. Samo uvozimo, slabo izvozimo. Nitko mi ne može objasniti da je bolji badem iz Kalifornije nego ovaj naš! Sva roba koju vidim proizvodi se u Kini, Japanu. Pa zar kod nas nitko nije sposoban nešto proizvesti? Sumnjam. Mislim da ovdje ima puno sposobnih ljudi, ali očito postoji nešto što sputava sposobnost tih ljudi, guši ih i neda im ići naprijed. A to što ih guši i sputava je upravo ovo što je navedeno gore u članku. Žalosno je to. Ljudi su se povukli u sebe, žive u strahu i digli su ruke od svega. Nitko se ne usudi ništa pokrenuti jer odmah mu za vrat dođu lešinari i uzmu mu sve ono što još nije ni stvorio. A takva atmosfera definitivno vodi u propast. Jedino što nas još očekuje je to da velika većina ostane bez svojih radnih mjesta a samim time i na cesti jer naravno neće biti u mogućnosti podmirivati svoje obveze prema stanodavcu (banci). A što će onda biti? Imati ćemo šatorska naselja kao u Americi. Odličan je bio jednom naslov u jednim dnevnim novinama: mi smo se lijepo zabavili, pili, jeli (vlada) a vi sada platite (građani)! To je tužna istina.
Nema rješenja europskim receptima jer i u Europi oni zakazuju. Recept je iskoristiti nečlanstvo u EU i potpuno samostalno uvesti novi novčani sistem bez kamata, sistem solidarnosti i propagirati decentralizaciju i samoopskrbu na selu ekološkim sistemima privrede i gradnje. Ljude odvesti iz gradova koji će brzo kolabirati jer nema spasa od EU.
Ja sam za maksimalnu moguću državnu samostalnost, ali isto tako i protiv seljačkog komunizma (prisilno slanja ljudi iz grada na selo).
Ja bi recimo htjeo ići živjet na more gdje mi je djedovina i mislim da ću uspjeti u tome, al jedno si u pravu. Previše ljudi živi u gradovima, ali nisu oni krivi. Država zadnjih 60 godina potiće bijedu i siromaštvo na selu pa nije čudo da svi bježe od tamo.
Država mora ponuditi nešto bolje, a ne djelovati represivno.