Zašto treba ukinuti klevetu kao kazneno djelo

Živimo u zemlji kojom vlada medijska cenzura, međutim usred te cenzure nalaze se ljudi koji usprkos svim medijskim ignoriranjima uspjevaju izaći na vidjelo sa tvrdnjama koje iznose. Za takve ‘neposlušne’ pojedince sustav je pripremio kazneno djelo zvano kleveta.

Damir FIntić bloger iz Vukovara jedan je od onih koji su osuđeni zbog ‘klevete’. U pravilu sva suđenja za klevetu rade se na način da politički moćnik tuži maloga građanina za to što se ovaj usudio razotkriti njegov nemoral ili kriminal.

U biti smisao klasifikacije klevete kao kaznenog djela je ušutkavanje pojedinaca koji se usude otvoreno reći ono o čemu većina šuti. Da apsurd bude veći okrivljenik se može u obrani i “dokazivanju istine” pozvati samo na pravomoćnu presudu kojom je “oklevetani” osuđen za djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Takve presude u pravilu ne postoje, jer se kriminal niti ne procesuira.

Drugim riječima budući da pravosuđe štiti kriminal, osoba koja nekoga prozove za kriminal zapravo se onog trenutka kada ga ‘oklevetani’ tuži može nadati jedino zaštiti koju mu pruža pravna država. A takva kod nas nažalost još uvjek ne postoji.

Tužbe za ‘klevetu’ nerjetko prelaze u domenu ‘vjerovali ili ne’. Tako je Jozo Čurković (osoba za kojom je raspisana tjeralica zbog pronevjere 100 milijuna kuna iz Salonita) u Zagrebu pokrenuo osam kaznenih postupaka zbog klevete protiv Ozrena Matijaševića, predsjednika Hrvatske udruge sindikata, Grge Mandića, predsjednika Udruge oboljelih od azbestoze, te Joze Marića, povjerenika HUS-a za Dalmaciju, te dvije parnice protiv Matijaševića. Kako nema odredbe u zakonu da bjegunac za kojim je raspisana tjeralica ne može u bijegu pokretati privatne tužbe i tražiti zaštitu tog istog pravosuđa, Ćurković i dalje može tužiti za klevetu i pokretati parnice protiv onih za koje smatra da su mu nanijeli duševnu bol. Od 10 privatnih tužbi protiv Matijaševića ih je podigao čak osam, njih šest zbog klevete, a u dvije parnice u Zagrebačkoj palači pravde od njega traži odštetu od 50.000 kuna.

Matijašević se (na sudu) morao očitovati je li oklevetao Ćurkovića izjavom za novine “Razumijem ga jer je bešćutan vlasnik“.

Još bizarniji primjer onaj je  Stipe Šuvara koji je šest godina nakon smrti osuđen na plaćanje 20.000 kuna kazne i pripadajućih kamata zbog ‘klevete’ koju je navodno počinio deset godina prije smrti.

Kada bi korumpiranom sustavu bilo stalo do istine onda bi cenzuru istine, a ne klevetu klasificirao kao kazneno djelo. Nažalost u Hrvatskoj oni koji provode cenzuru mirno spavaju, a oni koji razotkrivaju kriminal žive u strahu od pravosudnog linča, da stvar bude gora sude im isti oni koji taj kriminal prikrivaju.

Smisao slobode govora je da onaj koji iznosi svoje mišljenje i stav ne mora živjeti u strahu od toga hoće li ga neki lokalni ili regionalni moćnik tužiti, budući da je sloboda govora i izražavanja sastavni dio osobne slobode, smatram da klevetu kao kazneno djelo treba ukinuti.