Za nas ljudi nisu samo statistika

Neki dan sam upoznao vlasnika jednog malog poduzeća, naime – išao sam kopirati ključeve i tako je počeo naš razgovor. Upravo toga dana dao je otkaz dvojici radnika, najveća tragedija je u tome što su oni bili zaposleni na duže vrijeme i uz to u kreditima. Budući da je to malo poduzeće svi su bili međusobno povezani i bliski, strašno je kada morate reći radniku da više nema posla i dati mu otkaz.

Tako smo počeli razgovarati o tome zašto jedva spaja kraj sa krajem, više je razloga objasnio mi je. Prvi je povezan sa time što ne može naplatiti svoja potraživanja, drugi je što se cijela ekonomija raspada – posla je sve manje, treći je što mora puno plaćati relativno mali poslovni prostor kojeg iznajmljuje (cca 2000€).

Malo smo pričali o politici i rekao sam mu da mi je želja da se on ne bavi samo uvozom i distribucijom protuprovalnih vrata, već da ih sam proizvodi i jednog dana izvozi. On me u čudu pogledao i pitao ‘kako to ja mislim?’.

Rekao mi je da se kod nas investiranje u proizvodnju ne isplati, odnosno ostvariti profit (dobit) iz nje bilo bi gotovo nemoguće.

Naime, većina ne može shvatiti da je ostvarivanje dobiti (profita) primarni motiv nekoga tko se želi baviti poduzetništvom. Budući da su kod nas komunalne naknade i porezne stope prevelike, a kuna prejaka jednostavno se više isplati uvoziti nego proizvoditi.

Kao što je primarni cilj radnika zarada (plaća), tako je i primarni cilj poslodavca profit (ostvarivanje dobiti). Budući da je zbog Hrvatskog poreznog i monetarnog sustava proizvodnja neisplativa, ekonomija nam se svodi na trgovinu uvezene robe.

Budući da je proizvodnja neisplativa, poduzeća koja se bave proizvodnjom propadaju jedna za drugim, radnici odlaze na ulicu i nezaposlenost raste.

Bitno je odgovoriti i na još jedno pitanje… Zašto imamo visoku nelikvidnost (ne plaćanje dospjelih potraživanja)?

Odgovor je jednostavan – zato jer država to tolerira. Kada ne bi, mnoga poduzeća bi jednostavno propala i još više radnika završilo na ulici. Bitno je napomenuti da se pola neplaćenih, a dospjelih potraživanja odnose na dugove po osnovi poreza. Rokovi plaćanja u Hrvatskoj su predugački, u prosjeku 180 dana.

Ukoliko ne dođe do većih promjena unutar sustava, cijela ekonomija će nastaviti ići prema ponoru, siromaštvo će biti sve veće, a nelikvidnost (trenutno 35 mlrd kuna) i nezaposlenost veliki. Samo lud čovjek ne vidi da je potrebno napraviti promjene. U suprotnom će radnici biti izrabljivani i živjeti u još većoj bijedi. Danas sam u City Centru razgovarao sa radnicom u jednoj trgovini tekstilom, pitao sam ju koliko joj ostane od plaće nakon što podmiri fiksne rashode, ona me sa čuđenjem pogledala i rekla – ništa. Naime, plaća joj je 2200 kn, a muž joj je jedan od onih koji se upravo pridružio vojsci nezaposlenih (trenutno 319.845).

Bilo mi ju je žao. Politička elita vodi gospodarsku politiku koja je dovela do raspada ekonomije i velike nezaposlenosti. Sada ljudi nemaju gdje raditi, pa moraju trpiti izrabljivanje poslodavaca budući da doslovce nemaju izbora. U tom trenutku pitao sam se kako će uvođenje poreza na kapitalnu dobit i dividendu ‘pomoći’ ekonomiji.

Odgovor je NIKAKO, naime dodatni porezi na dobit će ulaganje učiniti još manje isplativim, a budući da bez novih ulaganja nema novih radnih mjesta, razvoja ekonomije itd., biti ćemo osuđeni na nastavak trenutnog stanja, trajnog siromaštva i bijede. Ako birači kao alternativu HDZovom modelu desnog socijalizma prihvate lijevi socijalizam kojeg propovjedaju SDP-ovci ljudi poput ove radnice će nastaviti osjećati stravične posljedice takve politike na svojoj koži.

Nama trebaju ulaganja i velik gospodarski rast, a u sustavu visokih poreza i jake kune takvo što nećemo nikada dočekati. Bez pozitivnog odnosa države prema kapitalu nema proizvodnje niti zaposlenosti, ostaju nam samo nezaposlenost i siromaštvo. Mi smo ujedno i jedina politička opcija koja traži smanjenje poreznih stopa.

Nažalost, što je udio državne potrošnje u ukupnom BDP-u veći, to je stopa ekonomskog rasta manja. Kod nas državna potrošnja čini 48% BDP-a. Iz donjeg grafa vidljivo je i da je kretanje stope nezaposlenosti izravno povezano sa udjelom državne potrošnje u BDP-u (veći udio državne potrošnje u BDP-u = sporiji ekonomski rast = veća nezaposlenost & obrnuto). Socijalističkim reformama i uvođenjem novih poreza, doći će do preljevanja dodatnog novca u ruke države što će dodatno usporiti ekonomski rast, te povećati stopu nezaposlenosti i siromaštva. Nažalost, političke elite to ne mogu razumijeti.

Ljude koji su nezakonito stekli imovinu (u privatizaciji i nakon nje), treba kazniti oduzimanjem nelegalno stečene imovine (SDP je to obećavao, ali nije napravio dolaskom na vlast, zato su i izgubili prve sljedeće izbore). Visokim poreznim stopama kažnjavaju se pošteni ljudi koji nisu krivi za to što je netko nelegalno došao do imovine. Visoke porezne stope kažnjavaju prvenstveno ljude koji žele pošteno raditi i ulagati.

Smisao dobre porezne politike je visok ekonomski rast i niska stopa nezaposlenosti, to dvoje dugoročno vodi većim poreznim prihodima usprkos manjim poreznim stopama.