Mnogi se pitaju koje je temeljno pitanje vezano uz monetarni sustav. Gdje je ključ cijele zagonetke, kako doći do rješenja i slično. Da bi ste shvatili razlog neodrživosti postojećeg monetarnog modela potrebno je shvatiti nužnost postojanja nekreditne emisije, odnosno da dio novca ne smije ulaziti u opticaj u obliku duga. Ukoliko ne postoji nekreditna emisija novca u opticaj nužno dolazi do kreditne krize, odnosno nemogućnosti otplate duga zato jer u takvom monetarnom modelu dug uvijek raste puno brže od novčane mase.
Pa ipak postoji praktičan problem, naime postoje dvije stvari koje ne smiju ići zajedno, nekreditna emisija koju radi država i multiplikacija novca koju rade banke. Zašto? Zato jer ukoliko deficit proračuna iznosi 5% od ukupne novčane mase, teoretska inflacija bi trebala iznositi također 5% (ukoliko država pokrije deficit puštanjem novog novca u opticaj, odnosno povećanjem novčane mase za 5%). Međutim ukoliko banke imaju mogućnost multiplikacije novca one mogu simulirati veći priljev novca od stvarnog, odnosno u našem monetarnom modelu mogu udvostručiti novčanu masu stvaranjem multipliciranih depozita i sa njima povezanih kreditnih plasmana. Drugim riječima umjesto 5%, inflacija će u tom slučaju iznositi 10%. Inflacija od 10% previsoka je, zato jer ukoliko inflacija prijeđe stopu od 8% tada njen efekt na ekonomiju prestaje biti pozitivan, odnosno postaje negativan.
Također multiplikacija novca koju rade banke onemogućava državi kontrolu nad novčanom masom odnosno vođenje politike ciljane inflacije, zato jer banke imaju moć stvaranja novca doslovce iz ničega. Sada dolazimo do ‘srži stvari’, odnosno do ‘pitanja svih pitanja’, a to je sljedeće.
Kako novi novac ulazi u opticaj – emisijom realnog (stvarnog) novca od strane države ili kreditnom multiplikacijom nepostojećeg novca koju rade banke. Vjerujem da je većini logičnije da država, koja usput rečeno ima i monopol nad puštanjem novca u opticaj, može raditi emisiju realnog novca, te da istodobno treba suzbiti kreditnu multiplikaciju.
Međutim, neformalne strukture moći povezane sa bankarskim kartelima uspjele su nametnuti svoj model. Odnosno model u kojem država ne smije raditi emisiju realnog novca sa ciljem pokrivanja deficita, a da banke istodobno mogu raditi emisiju nepostojećeg novca u obliku duga, to je suština cijelog problema. Da li je uloga novca isključivo stvaranje duga, ili razmjena dobara, ostvarivanje gospodarskog rasta i održivog monetarnog modela.
Evidentno je da je monetarni sustav baziran samo na dugu dugoročno neodrživ, te da u takvom modelu radi efekta kamata dug mora rasti eksponencionalno samo da bi sustav ostao solventan/likvidan. Međutim budući da novčana masa kod takvog modela raste usporeno (budući da je kamata na kredit uvijek 2 ili 3 puta veća od kamate na depozit). takav monetarni model nužno dovodi do kreditne krize.
De facto, monetarni sustav baziran samo na dugu je jedna velika piramidalna shema, budući da dužnici mogu otplatiti svoj dug jedino ako drugi također uđu u dug i tako stvore nove depozite koji prethodno zaduženima omogućavaju otplatu duga. Da bi se to događalo potrebno je imati beskonačnu kreditnu ekspanziju (eksponencionalno rastuće zaduživanje). Budući da je jasno da ‘kreditna ekspanzija’ ne može ‘vjećno trajati’ nužno dolazi do pucanja ‘kreditnog balona’, odnosno pojave masovnih blokada, ovrha i bankrota, te rastuće nelikvidnosti, što pak nužno dovodi do raspada ekonomije, porasta nezaposlenosti i uspostave dužničkog ropstva nad ljudima.
Jedini argument protiv postojanja nekreditne emisije jest da bi on stvorio veću inflaciju, međutim sasvim je jasno da u uvjetima malog državnog deficita (do 5% od ukupne novčane mase) nema nikakvog straha od veće inflacije, te da efekt multiplikacije ima puno jače djelovanje na stopu inflacije od postojanja nekreditne emisije. Drugim riječima, da je suludo ‘u ime suzbijanja inflacije’ zabranjivati državi emisiju realnog novca, a istodobno tvrditi da banke trebaju imati pravo na multiplikaciju novca tj. stvaranje realnog duga i inflacije (simuliranje priljeva novčane mase) uz pomoć nepostojećeg novca.
Napomene radi, kreditnu multiplikaciju može se jednostavno suzbiti dizanjem razine obvezne pričuve na 50%. Prigovor ‘kako bi to podiglo kamatne stope’, također ne stoji zato jer država putem centralne banke može smanjiti eskontnu kamatnu stopu (kamatnu stopu po kojoj centralna banka posuđuje novac poslovnim bankama), koliko god treba, ona može biti i manja od 1%. Ključna misao jest da suzbijanje kreditne multiplikacije nema za cilj dizanje kamatnih stopa, nego omogućavanje državi da vodi monetarnu politiku ciljane inflacije (ekspanzivnu monetarnu politiku) unutar dugoročno održivog monetarnog modela.
Ivan Pernar blog 
U ovom razmišljanu treba shvatiti i neke druge posljedice. Ako se stvara nekreditna emisija, ona omogućava uslove za profitabilnost posla u državi tj. akumulaciju kapitala. A inflacija ne postoji dokle god se povećavaju nove vrijednosti za isti ili veći iznos od povećanja novca. Inflacija može nastati samo u slučaju poremećaja u resursima ili elementranim nepogodama te zbog pohlepe za zaradom. Ako postoji akumulacija kapitala, tada će i potražnja za kreditima biti manja. To je inače ključno pitanje. Zašto dižemo kredite. Jer je više nego jasno da se ne može uštedjeti (netko stalno mora dizati kredite da bi se pojavilo više novca koji se može uštedjeti). U novoj situaciji, krediti postaju manje bitni jer će privrednici preferirati jeftiniji izvor financiranja – štednju. Iz toga razloga je nekad financijski sektor imao zanemariv udio u BDP-u.
Druga stvar je što se bankama ne smije davati novac po niskim kamatama jer iza takvog novca ne stoji nikakva novonastala vrijednost. Banke mogu prikupljati kapital samo od štednje namijenjene ulaganju radi dobiti. Iza tog novca stoji novostvorena vrijednost. Bankama se treba ograničiti kamata na kredite zbog mogućeg efekta pretvaranja novčane mase u kredit. Ako je emisija države 5%, tada je kamata veća od 5% ona koja omogućava financijskom sektoru da preuzme opet vlast nad novcem. Moja ideja je da se kamata banaka limitira na pola iznosa od emisije države (npr. 2.5%). Time se raspodjela profita nikako ne može preusmjeriti samo u financijski sektor. Osim toga, time se realnom gospodarstvu ostavlja minimalno polja profita od proizvodnje (ovisno o količini plasiranih kredita). To bi predstavljalo partnerski odnos financijskog i realnog sektora u raspoređivanju profita i omogućavalo realnom sektoru da može otplatiti kredite.