SAD i međunarodni terorizam

Amerika nije ni za, ni protiv terorizma, nekada ga podržava, nekada osuđuje, ovisno o njenim interesima, a interesi se određuju ovisno o tome da li vlada koja upravlja nekom zemljom stavlja svoje resurse na raspolaganje “velikom bratu”.

Ako ne, tada Amerika koristi sve vidove subverzije i agresije da uništi tu zemlju. Izbor terorista kao idealnog sredstva za borbu protiv neke vlade nije se pojavio slučajno. Sve je krenulo za vrijeme Vijetnamskog rata kada je SAD uvidio da svoju dominaciju ne može uspostaviti otvorenom agresijom. Tada je za obračun sa neposlušnim vladama počeo koristiti domaće i uvezene teroriste kao jeftino i efikasno oružje za nasilnu smjenu vlasti.

Prvi put je to upotrebljeno u Latinskoj Americi, a potom je svoj “vrhunac” doživjelo u Afganistanu kada je Američka vlada davala novac i oružje Talibanima, te ih na taj način u biti i dovela na vlast. Potom je, točno 20 godina kasnije napala Afganistan kako bi iste te Talibane maknula s vlasti. Međutim, taj rat se odužio i traje već više od 10 godina bez naznaka da će ikad biti završen. U suštini, u Afganistanu Amerikanci opet ponavljaju Vijetnamsku lekciju. Međutim, prije nego su je stigli ponoviti izvršili su invaziju i na Irak lažno tvrdeći da se u zemlji nalaze teroristi i oružje za masovno uništenje.

Način na koji se Saddam našao na piku Američke vlade nevjerojatan je kao i njegov uspon. Njegova najveća greška bila je ta što je vjerovao “velikom vragu”, odnosno “bratu”, naime sve do 80’e Irak je bio uspješna zemlja sa golemim prihodima od nafte i Saddam je bez obzira na svoju okrutnost uživao podršku večine Iračana. U tom trenutku prilaze mu Amerikanci i mole ga za “uslugu”, naime, samo godinu dana ranije u Iranu je na vlast došao vjerski vođa Imam Khomeini koji nije odgovarao Americi.

Amerika potom moli Saddama da izvrši invaziju na Iran i skine klerike s vlasti, pritom mu nudeći novac i oružje. Saddam na to pristaje misleći da će rat brzo dobiti, međutim rat se razvukao i trajao je predugih 8 godina. U njemu je živote izgubilo milijun ljudi i završio je primirjem.

Upravo taj rat pokazao je svu nakaznost “velikog brata” koji je podupirao razne terorističke grupe unutar Irana, a sve ciljem unutrašnje subverzije protiv Iranske vlade.

Jedna od grupacija koja je uživala Američku podršku bila je i MEK (Iranski narodni muđahedini, eng. People’s Mojahedin of Iran), koji su političkim likvidacijama htjeli srušiti legitimno izabranu vlast. Njihove poznatije žrtve bili su Iranski predsjednik Mohammad Ali Rajai, Iranski premijer Mohammad Javad Bahonar, kao i pisac Iranskog ustava Mohammad Beheshti (likvidiran u bombaškom napadu skupa sa 73 stranačka dužnosnika od kojih su 4 bila ministri).

Međutim, osim Iranaca, kolateralne žrtve Američke vanjske politike bili su i Irački Kurdi. Naime, tijekom rata s Iranom Kurdi su se pobunili protiv režima Saddama Husseina. Samim time Amerika ih je smatrala neprijateljima, te je “zažmirila” kada ih je Saddam ubijao kemijskim oružjem. Zapravo, ne samo da je zažmirila, to oružje je i dobio od zapada. Pa ipak, rat s Iranom i Kurdima iscrpio je Saddama i njegova zemlja je ekonomski kolabirala. Zbog unutarnjeg nezadovoljstva izgubljenim ratom Saddam napada Kuvajt kako bi povratio simpatije naroda izmorenog višegodišnjim ratom bez rezultata.

U tom trenutku Amerika ga odlučuje bombardirati i pritom čini ratni zločin. Naime, u trenutku kada Saddam Hussein priznaje kapitulaciju i kada se Iračka vojska povlači iz Kuvajta sukladno rezoluciji UN-a 660, Američka vojska bombardira kolonu Iračkih vojnih i civilnih vozila na “autocesti 80” koja je poslje prozvana autocestom smrti (Highway of death) jer je pritom ubijeno 10.000 Iračana.

Tom prilikom Amerika je pokazala koliko joj je stalo do Iračana koji su joj vjerno služili 8 godina umirući u ratu protiv Irana.

Također, nameće se još jedno bitno pitanje, ako je Saddam bio Američka lutka kako to da je odlučio napasti Kuvajt bez suglasnosti SAD-a.

Odgovor na to pitanje je šokantan. Saddam je imao suglasnost SAD-a, naime neposredno prije napada na Kuvajt sastao se sa Američkom ambasadoricom u Iraku April Glaspie koja mu je rekla sljedeće riječi:

“Nemamo stava o vašim sukobima s Arapima, kao npr. vašim sukobom s Kuvajtom. Sekretar Baker me uputio da naglasim tu instrukciju, koja je prvi put dana Iraku tijekom 60’ih, da Kuvajtsko pitanje nije vezano uz Ameriku.”

Saddam je to krivo protumačio i shvatio kao zeleno svjetlo za napad. Međutim, dok je shvatio da je prevaren njegova zemlja već je bila zasuta osiromašenim uranom.

Kako to da je vjerovao Amerikancima? Nije shvatio da ga je SAD gurnuo u rat s Iranom samo zato da bi podjelio islamski svijet. Naime, jedini način da se Izraelu omogući okupacija Libanona bio je da se muslimane okrene međusobno jedne protiv drugih. Dok su se muslimani međusobno ubijali Izrael je bez otpora zauzimao Libanon.

Slikovito rečeno, bio je “koristan idiot”, jednom kada više nije bio potreban (završetkom Izraelske okupacije Libanona 2000.g.), Amerika priprema teren za njegovo konačno rušenje s vlasti i vješa ga 2006.g. To mu je bila nagrada za vjernu službu.

Ništa bolje od njega nije završio ni Moamer Gaddafi, kojeg je Amerika također bombardiranjem srušila s vlasti, pritom dovevši islamske fanatike na vlast. Ti isti fanatici kasnije će u napadu na Američko veleposlanstvo ubiti Američkog ambasadora Christophera Stevensa. Zahvaljujući Američkoj intervenciji Libija je trenutno “propala država”.

Nakon Afganistana, Iraka i Libije, na red je došla Sirija. Ta Arapska zemlja našla se na meti SAD-a zato jer nije imala pro-američku vladu, već je bila u savezu s Iranom.

Međutim, ovaj put SAD je odlučio izbjeći izravni napad pa je pokušao svrgnuti Sirijsku vladu uz pomoć domaće “opozicije”. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad ovim je riječima objasnio tu pojavu:

“Imamo novu vrstu rata – terorizam putem posrednika, stranih boraca koji dolaze iz inozemstva, to je novi tip ratovanja”.

U suštini, Amerika pokušava destabilizirati Siriju na isti način kao i Iran putem MEK-a, međutim, vjerski fanatici koji predstavljaju najjaču opoziciju Assadovom režimu odrubljuju glave Amerikancima, pa SAD bombardira te iste islamiste koje je prethodno naoružao i instruirao. Na kraju će ih snaći sudbina Saddama Husseina iako oni toga nisu svjesni. Kao ni Saddam ne shvaćaju da su oni instrument u rukama SAD-a, a ne obrnuto.

Igrom slučaja Kurdi su i ovaj put kolaterlane žrtve Američke vanjske politike. “Sirijski pobunjenici”, a u stvari strani plaćenici i uvezeni teroristi etnički su ih očistili iz sjeverne Sirije.

Ovaj tekst napisan je isključivo s jednim razlogom, ne bombardira Amerika “Islamsku državu”, odnosno terorističku organizaciju ISIL zato jer im je stalo do Kurda, Iračana, Sirijaca ili ljudskih prava nego isključivo zato jer to trenutno odgovara njenim geo-političkim interesima.

SAD se ne bori protiv terorizma, naprotiv – terorizam je oružje izbora svake Američke administracije u službi Federalnih rezervi, privatne banke koja ima monopol nad printanjem američkih dolara.

Sekundarni smisao ovog teksta je objasniti građanima naše zemlje da Amerika nije prijatelj slobode i demokracije, SAD ne zanima unutrašnje uređenje određene zemlje, je li ona sekularna demokracija ili vjerska diktatura, ono što SAD zanima jest je li vlada te zemlje u njihovoj službi.
Zaključno, Američka intervencija (bombardiranje) ne može spriječiti terorizam jer je terorizam uvijek posljedica Američkog djelovanja, a ne obrnuto.

Zapazite slijed –

Afganistan – Amerika intervenira podrškom Talibanima, Talibani (teroristi) dolaze na vlast.

Irak – Amerika ruši Saddama, potom se pojavljuju teroristi i na kraju preuzimaju vlast vodeći pritom sektaški rat.

Libija – Amerika intervenira podrškom vjerskim fanaticima, teroristi potom dolaze na vlast i ubijaju Američkog veleposlanika.

Sirija – Amerika podržava “sirijsku opoziciju”, teroristi zauzimaju pola Sirije i potom odrubljuju glave Američkim i Britanskim taocima.

Drugim riječima, jedini način da se terorizam zaustavi jest da Amerika prestane subverzivno djelovati na druge države i (ne)izravno dovoditi na vlast teroriste. Zato se protivim Američkom bombardiranju Iraka i Sirije.