Zašto SDP, HNS & CO nisu dio rješenja?

U članku na temu nacionalizacije banaka objasnio sam problem teoretske i praktične neotplativosti dugova, te da je bez nacionalizacije banaka nemoguće voditi ekspanzivnu monetarnu politiku sa nižim poreznim stopama. A bez takve gospodarske politike nelikvidnost i dugovi će nastaviti ubrzano rasti, a ekonomija nam biti nekonkurentna. U takvom ekonomskom modelu uvijek ćemo imati visoku stopu nezaposlenosti, male plaće i nizak gospodarski rast (prethodne dvije godine imali smo pad BDP-a).

Ključno pitanje dakle nije ideološke nego ekonomske naravi. Sve političke opcije – lijevo/centar/desno zagovaraju koncept restriktivne monetarne politike i visokih poreznih stopa. U takvom modelu nema gospodarskog rasta i prosperiteta.

Ono što pokušavam reći jest da promjenom vlasti, odnosno zamjene HDZ-a – SDP-om neće doći do ikakvih konkretnih promjena u gospodarskoj slici naše zemlje ukoliko ne dođe do promjene ekonomskog modela. Kako ne bi bilo dvojbe oko toga moramo se vratiti u prošlost, konkretno 1999. godinu. Tada smo naime vjerovali da svi naši problemi proizlaze iz činjenice da je HDZ na vlasti, te da će smjenom HDZ-a svi naši problemi biti rješeni, a mi živjeti bolje.

Tada je SDP u koaliciji sa HSLS-om, HNS-om, IDS-om, HSS-om i LS-om obećavao sljedeće:

“Reviziju pretvorbe i privatizacije”

“Prestanak ubrzanog vanjskog zaduživanja”

“Prestanak rasprodaje državne imovine”

“Veću zaposlenost (nova radna mjesta) i bolji život za sve”

“Niže poreze”

Krenimo dakle redom i osvrnimo se na njihova obećanja –

1. Revizija pretvorbe i privatizacije nije se dogodila. Najveći kriminal u povijesti naše zemlje prošao je nekažnjeno u doslovnom smislu te riječi.

2. SDP je udvostručio vanjski dug (sa 9.9 na 19.9 mlrd €)

3. Prodali su strancima značajne udjele u HT-u i INA-i

4. Ne samo da nije došlo do pojave novih radnih mjesta (HNS obećavao 200.000 novih radnih mjesta), nego je nasuprot tome došlo do eksplozije nezaposlenosti. Kada je HDZ izgubio izbore bilo je 321.866 nezaposlenih (na kraju 1999.), ali je dolaskom SDP-a stanje krenulo iz zla u gore – 357.872 (krajem 2000.), 380.195 (krajem 2001.), 415.312 (krajem 2002.)

Što se tiče “boljeg života za sve”, sjećam se parole HDZ-a iz 2003. “promjene su došle, jeste li ih preživjeli”.

5. Porezi nisu smanjeni, neki su i povećani

Budući da su ove činjenice neosporne, jasno je da HDZ na vlast 2003. nije dovela ljubav naroda prema HDZ-u, nego razočarenje građana SDP-om i njihovim partnerima, odnosno gospodarskom politikom koju je vodila koalicija predvođena SDP-om. Netko će možda reći da nisu mogli napraviti puno zato jer je HDZ 10 godina uništavao zemlju. Međutim ta tvrdnja ne stoji, mogli su napraviti reviziju pretvorbe i privatizacije, te promjeniti monetarnu i poreznu politiku. Da su to napravili, zasigutno bi dobili izbore 2003. Međutim, nisu. Nažalost, tražili su rješenje unutar postojećeg modela, a evidentno je da HDZ-ov ekonomski model ne nudi rješenje.

Postoji i jedna izreka u narodu: “Tko želi nešto napraviti – pronaći će način, a tko ne želi – pronaći će razlog”.

Sada je situacija gora nego krajem 1999., tada je nezaposlenih bilo 321.866, a sada ih je 333.000, vanjski dug je 4,5 puta veći nego 1999. Sav profitni kapital je u rukama stranaca, zbog suludog monetarnog modela građani i tvrtke su prezaduženi i ne mogu plaćati svoje obaveze, nelikvidnost je rekordna – 40 milijardi kuna. Broj blokiranih poduzeća je 80.000, a blokiranih građana je 162.000. Da apsurd bude veći, kreditnih plasmana domaćih banaka je za 71 milijardu kuna više, nego što uopće postoji novca u opticaju. Istovremeno kreditni plasmani rastu 4 puta brže od depozita i zato je svake godine sve više loših kredita. Na FINA-i stotine tisuća ovrha čeka na izvršenje.

Pitanje koje se postavlja jest sljedeće… koje rješenje Milanović ima za rješavanje ovih problema? Odgovor je NIKAKVO… A zašto? Zato jer postojeći model jednostavno ne nudi rješenje. Naime, u članku na temu nacionalizacije banaka objasnio sam da je bez tog poteza nemoguće voditi ekspanzivnu monetarnu politiku sa nižim poreznim stopama, te riješiti problem dugova i nelikvidnosti.

To je jasno svakome tko ima imalo zdravog razuma, odnosno problem je u tome što je Milanović kukavica i nije spreman promjeniti dokazano propali ekonomski model. Upravo ta promjena ona je koju mi želimo napraviti. Zdrav razum ne daje vam puno izbora. I sami znate da ako SDP opet dođe na vlast da se ništa značajno neće dogoditi. Te da će ekonomska situacija kao i proteklih 20 godina nastaviti ići iz zla u gore. Umjesto da izvuče našu zemlju iz propasti, SDP će ju gurnuti u još veću propast, a za sve posljedice svoje katastrofalne gospodarske politike opet će kriviti – a koga drugog nego HDZ. Međutim nas zanima prosperitet, gospodarski rast i smanjenje nezaposlenosti, a ne ispravljanje netočnih navoda i prebacivanje krivnje, a to je upravo ono što SDP radi zadnjih 10 godina.

Read Full Post »

Smanjuju li visoke porezne stope razliku između bogatih i siromašnih?

Svaka rasprava na temu razlike između bogatih i siromašnih, u potpounosti je besmislena ako ljudi ne shvaćaju osnovni problem, a on je vezan uz regulaciju novca, odnosno novac kao dug (isključivo kreditni sustav). Zato prije daljenjeg čitanja ovog teksta svima preporučam da prvo pročitaju knjigu “Kako je nastao novac”…

View this document on Scribd

Političke elite u Hrvatskoj (HDZ, SDP & CO) zagovaraju model visokih poreznih stopa, tvrdeći da je taj model najbolji za većinu, međutim ako je tome tako, zašto većina živi sve lošije?

To je pitanje vrijedno razmatranja. Prije svega treba napomenuti par činjenica:

1. U modelu visokih poreza nema većeg gospodarskog rasta i veća je nezaposlenost. Privatni sektor se raspada u doslovnom smislu te riječi.
2. Mnogi misle da novac od poreza odlazi siromašnima i potrebitima. U stvarnosti državni novac odlazi u ruke bogatih i politički povezanih (mislim da to ne treba pobliže objašnjavati).
3. Visoki porezi koncentriraju moć i novac u rukama vlade, posljedično dolazi do rasta državnog aparata (birokracije), čiji je osnovni smisao zbrinjavanje politički podobnih kadrova i parazitiranje na račun ostatka društva, a ne pomaganje siromašnima.
4. Teret visokih poreza ne snose bogataši nego mali ljudi, zato jer vlasnici kapitala samo prebacuju porezno opterećenje na krajnjeg kupca (dižu cijene).
5. Vlasnici poduzeća dobivaju povrat poreza za sve što kupe
6. Kapital ne mijenja vlasnika, sve više kapitala se koncentrira u rukama sve manje ljudi

Nemojte zaboraviti – dok je SDP bio na vlasti nezaposlenost je rasla svake godine, kada je HDZ izgubio izbore bilo je 321.866 nezaposlenih (na kraju 1999.), ali je dolaskom SDP-a stanje krenulo iz zla u gore – 357.872 (krajem 2000.), 380.195 (krajem 2001.), 415.312 (krajem 2002.).

Zapravo, SDP je vodio istu gospodarsku politiku kao i HDZ. Nastavili su sa restriktivnom monetarnom politikom (premalo novca u opticaju), visokim kamatnim stopama, rasprodajom državne imovine (HT i INA), vanjskim zaduživanjem (udvostručili su vanjski dug sa 9.9 na 19.9 mlrd €), reviziju pretvorbe i privatizacije nisu napravili, nisu smanjili niti PDV kao što su obećali, a nezaposlenost je bila rekordna. Uglavnom, sve što su obećali napraviti nisu napravili, zato su i izgubili prve iduće izbore.

Tako se više nije moglo živjeti, sjećam se parole HDZ iz 2003. “promjene su došle, jeste li ih preživjeli”. HDZ je došao opet na vlast zahvaljujući potpunoj nesposobnosti SDP-a. U stvarnosti se u SDP-u nije ništa promjenilo od tada, a što se tiče Milanovića on nije u stanju voditi niti oporbu, a kamo li vlast. Njima se sa izborima uopće ne žuri jer znaju da što će stanje biti gore, da će ljudi biti očajniji, a prelazak vlasti u njihove ruke izvjesniji. Nemojte im dati priliku da vas Milanović i njegovi drugovi opet izigraju, njima nije stalo do našeg prosperiteta nego samo do vlasti. Nema razlike između ekonomskog modela koji zagovaraju HDZ i SDP.

Cilj ovih prosvjeda nije samo političko uništenja HDZ-a nego i promjena ekonomskog modela koji nas dokazano vodi u propast. SDP neće smanjiti poreze ili promjeniti monetarnu politiku. SDP neće donjeti nama prosperitet, samo će se zamjeniti figure koje nas pljačkaju i izrabljuju. Okrenite leđa onima koji su vama okrenuli leđa!

Samo zajedno možemo ih pobijediti!

Ovaj članak nastavk je na onaj o nacionalizaciji banaka.

Prema ‘The Economistu’ Hrvatska ima najviše porezne stope na svijetu, i one ne samo da ne smanjuju razliku između bogatih i siromašnih, nego naprotiv stvaraju bijedu i siromaštvo. Politička elita ove činjenice uopće niti ne spominje.

Read Full Post »

Politika koja će nas sve uništiti

Da je situacija u Hrvatskoj loša, to svi znamo. Golema većina iz osobnog iskustva, međutim malo je onih koji se pitaju zašto je tome tako. Odnosno da li je problem samo u HDZ-u ili je cijeli sustav naopako postavljen.

Osobno bi volio za sve okriviti HDZ i vjerovati da će sa njihovim odlaskom sve biti riješeno, međutim itekako mi je jasno da se pukom smjenom vlasti ništa značajno neće promjeniti.

Glavni je razlog sljedeći… naša monetarna politika. Naime, kuna je prejaka, odnosno nerealno jaka u odnosu na druge valute, a budući da za to ne postoji uporište u gospodarskom rastu ili kapitalu, ona se ‘održava’ eksponencionalnim rastom vanjskog duga.

O čemu se radi? Umjesto da HNB izravno posuđuje kune domaćim bankama, HNB od njih traži da se zaduže vani za eure, koje potom kod HNB-a mijenjaju u kune. Zbog toga golema većina kredita ima valutnu klauzulu, a HNB umjesto centralne banke ima ulogu mjenjačnice.

Međutim budući da vani treba uvijek vratiti više novca nego je kroz takav model ušlo u opticaj, prisiljeni smo eksponencionalno zaduživati se kako bi količina novca u opticaju zanemarivo rasla. Drugim riječima, vanjski dug raste po stopi od 19% godišnje (udvostručava se svake 4 godine), a inflacija je samo 2%. Što je najbizarnije mi uopće nemamo manjak deviza, zato jer manjak u uvozno-izvoznoj bilanci nadoknađujemo prihodima od turizma i deviznim doznakama iz inozemstva (npr. mirovinama zarađenima vani).

Postoje još neke posljedice ‘jake kune’ o kojima javnost malo zna. Prva je da je kuna jaka, ali je zato ima malo, to se posljedično preslikava u velikoj nelikvidnosti (40 mlrd kuna neplaćenih, a dospjelih obaveza pravnih subjekata), blokiranim poduzećima (80.000) i blokiranim građanima (165.000) – ‘nitko nema novaca’.

Proizvodnja propada i zato jer je zbog prejake kune uvozna roba jeftinija od domaće, pa umjesto da proizvodimo i stvaramo nove vrijednosti mi imamo tzv. ‘kasino ekonomiju’ u kojoj se samo trguje uvoznom robom. Kada se paralelno vodi politika jake kune i visokih poreza dolazi do raspada opće ekonomije i eksplozije siromaštva i nezaposlenosti.

Konačna posljedica takve sulude gospodarske politike je ‘stagflacija‘ odnosno raspad ekonomije (rast nezaposlenosti i pad plaća), uz istovremeni porast cijena proizvoda i usluga.

Nažalost SDP kao i HDZ zagovara politiku visokih poreza i nerealno jake kune koja ima pokriće u vanjskom dugu umjesto u novo stvorenim vrijednostima. Takva politika nikada nas neće voditi ka prosperitetu, bez obzira na starosnu dob članova vlade ili ideološki predznak vladajuće partije. Jedino rješenje je u promjeni dokazano propalog ekonomskog modela, a ne u pukoj promjeni vlasti kojoj teže gospodin Milanović, njegovi drugovi i koalicijski partneri.

Ukoliko vas više zanima ova tematika preporučam vam da pročitate sljedeću knjigu

View this document on Scribd

Read Full Post »

Zašto moramo nacionalizirati banke? [monetarni suverenitet]

Nemoguće je imati monetarni suverenitet ako je 92% banaka u stranom vlasništvu. Međutim, pitanje koje se postavlja jest sljedeće – kakoga ga uspostaviti?. Da bi ste to shvatili morate znati dvije tajne koje su skrivene od šire javnosti, prva je da je HNB mjenjačnica, a ne centralna banka [obavezno pročitati što to znači], a druga je da banke rade multiplikaciju depozita i kredita, odnosno stvaraju novac iz ničega [obavezno pročitati što to znači].

Sukladno tome, naš monetarni sustav vrlo je sličan argentinskom prije financijskog sloma [bilo bi dobro to pročitati]. Sada dolazimo do ključne stvari, a to je sljedeća, valutna klauzula postoji zato jer je HNB mjenjačnica, onog trenutka kada se valutna klauzula ukine (izmjenom zakona o obveznim odnosima), HNB prestaje biti mjenjačnica i postaje centralna banka, odnosno počinje raditi kunsku emisiju novca (novac koji se pušta u opticaj više nema pokrića u vanjskom dugu). Tome je tako zato jer je nemoguće ukinuti valutnu klauzulu na kredite sve dok je pokriće za te iste kredite u vanjskom dugu, odnosno stranoj valuti.

Druga ključna stvar jest da je sasvim izvjesno da će puštanjem kuna u opticaj koje nemaju pokriće u vanjskom dugu (pretvaranjem HNB-a iz mjenjačnice u centralnu banku) doći do slabljenja odnosno devalvacije kune u odnosu na euro. Budući da se valutna klauzula ukida istovremeno i na kredite i na štednju, svi oni koji imaju depozite u bankama svjesni su toga da će u slučaju ukidanja valutne klauzule (i devalvacije kune) izgubiti dio svoje ušteđevine jer će kune koje imaju u bankama vrijediti manje (kako kuna bude slabila). I tu se krije bit cijele stvari, onog trenutka kada se najavi ukidanje valutne klauzule na štednju (depozite) i kredite, svi oni koji imaju novac u bankama (depozite) će krenuti na banke i tražiti da im banke njihov novac isplate u gotovini i to u stranoj valuti (da im daju eure), jer znaju da će kuna pasti, a više u bankama ne mogu štediti u eurima.

Budući da se radi multiplikacije novca koju rade banke, u bankama nalazi manje od 17% od ukupnih depozita koji tamo navodno postoje, banke neće imati sa čime isplatiti te ljude i sve će redom, jedna za drugom propasti. Da vam dam slikovit primjer, ako je ukupna količina depozita u bankama 213 mlrd kuna, one u gotovini nemaju više od 17% depozita, odnosno u svim bankama zajedno nema više od 32 mlrd kuna. Zašto banke posluju na takav način? Zato jer su shvatile da 90% depozita nikad ne izlazi iz banke nego samo mjenja broj računa, te da sav ‘višak’ novca (koji im ne treba za tekuće poslovanje) mogu izdavati kao kredit.

Upravo iz tih razloga, sve banke u argentini su propale. Iz istog razloga propasti će i sve strane banke u Hrvatskoj ukoliko se ukine valutna klauzula. To je pravi razlog zašto političke elite ne žele da se valutna klauzula ukine. Ne zato jer im je stalo do onih koji imaju deviznu štednju nego zato jer znaju, da će svi strani vlasnici banaka biti razvlašteni od svoje imovine u HR ukoliko se to dogodi. Što se događa nakon sloma banaka? Ništa posebno, država dokapitalizira banke novcem iz HNBa (sanira ih), odnosno pokrije novcem dio multipliciranih depozita (pretvori ih u realne). Tom mjerom sve sanirane banke ujedno postaju i vlasništvo države, a država postaje zajedno sa bankama i vlasnik njihove aktive koja iznosi 307 mlrd kn (svibanje 2011.), tolike su naime obveze građana, tvrtki i države prema bankama.

Tek sada država može rješiti kreditnu krizu koja je bila posljedica propalog i neodrživog monetarnog modela kojeg su strane banke i uvoznički lobi zastupale. Drugim riječima, država počinje provoditi monetarnu reformu. Da bi olakšala život prezaduženim građanima država mora ili otpisati dio duga koji je stvoren kreditnom multiplikacijom (nepostojećim novcem) ili višestruko povećati novčanu masu (napraviti devalvaciju nakon ukidanja valutne klauzule). Sve skupa pretpostavka je da će dug radi tih mjera biti realno umanjen za 80%. Kao što sam već napomenuo, alternativa otpisu dijela duga je da država napravi jaču početnu inflaciju, tako da inflacija pojede kredite.

Što se tiče onih koji imaju depozite, njihovi depoziti biti će osigurani sanacijom banaka, ali će realno vrijediti manje radi devalvacije (slabljenja kune), odnosno pretpostavka je da će izgubiti 20-25% od realne vrijednosti. Na taj način biti će ispravljene greške iz prošlosti i kreditna kriza će prestati, isto kao i masovne blokade i ovrhe. Skoro sve blokirane čeka deblokada, a imovina goleme većine ljudi koju su strane banke htjele oduzeti biti će spašena od ljudožderskih ovrha. Obitelji će biti spašene i njihova djeca neće morati ići na ulicu.

Nakon toga ide drugi dio monetarne reforme, on je usmjeren na stvaranje dugoročno održivog monetarnog modela. Drugim riječima država svoj deficit više neće pokrivati zaduživanjem (akumulacijom duga), nego nekreditnom emisijom novca od HNB-a, a banke više neće moći raditi kreditnu multiplikaciju uz pomoć nepostojećeg novca, jer će se razina obvezen rezerve podići na 50%.

Jaka kuna otići će u povjest, skupa sa restriktivnom monetarnom politikom koju su provodili Rohatinski i njegova družina. Ispred nas nalazi se ekspanzivna monetarna politika (kontrolirana inflacija do 8%), koja će biti posljedica postupnog povećavanja novčane mase. Time će Hrvatska stvoriti osnovne preduvjete za gospodarski rast, punu zaposlenost i razvoj, te dugoročno održiv i likvidan financijski sustav.

Ukoliko vas više zanima ova tematika, obavezno pročitajte knjigu “Kako je nastao novac”.

View this document on Scribd

Read Full Post »

“Konzumirajmo hrvatsko”

Odlazak do obližnjeg Konzuma prilično me iznenadio. Prvotna namjera mi je bila kupiti crvenu papriku, međutim šokirao sam se ugledavši da joj je cijena 20,99 kn. Tražeći dalje po polici ugledao sam drugu staklenku crvene paprike, međutim ova je koštala 8,99 kn.

Na prvoj staklenci je pisalo da je ‘Zvijezdina’, a na drugoj je bila robna marka ‘K plus’. Potom sam ‘zagledao’ malo dublje u te dvije staklenke, na ovoj ‘K plus’ pisalo je da uvezeno iz Makedonije, potom sam se zagledao u ovu drugu polazeći od pretpostavke da ako je duplo skuplja i Zvijezdina da je iz Hrvatske, međutim i ona je uvezena iz Makedonije.

Očito je jedina razlika u ambalaži, uistinu jeftin marketinški trik. Međutim, zašto uopće uvozimo papriku iz Makedonije? Dva su razloga, prvi je da imamo visoke porezne stope.

U Makedoniji je PDV (porez na dodanu vrijednost) 18%, porez na dobit 10%, a porez na dohodak isti za sve – 10%. Kod nas je PDV 23%, porez na dobit 20% (duplo veći), a porezna dohodak u rasponu između 12 i 40% (do 4 puta veći).

Drugi je razlog precijenjena kuna. Naime, mi ne uvozimo samo iz Makedonije, mi uvozimo hranu (& ostalu robu široke potrošnje) iz Austrije, Njemačke, Mađarske, Danske i drugih Europskih zemalja koje imaju veći BDP/stanovniku, odnosno veće troškove rada, da apsurd bude veći, neke imaju čak i veće porezne stope, međutim kuna je precijenjena u odnosu na euro, pa je konačna cijena njihovih proizvoda uvezenih u Hrvatsku jeftinija od naših.

Bez promjene ovakve sulude monetarne i porezne politike nikada nećemo bit tržišno konkurentni i ostati ćemo zemlja trgovaca i nakupaca. Zdrav razum govori nam da se državna politika MORA mijenjati, međutim i lijevi (SDP) i desni (HDZ) socijalisti ne pokazuju nikakve težnje u tom smjeru.

Svi oni koji propovjedaju socijalizam (visoke poreze) i monetarnu politiku po mjeri financijskih elita (visok tečaj kune), moraju znati da će nas te dvije politike odvesti u siromaštvo i bijedu, a ne bolji život i prosperitet za sve. Ljudi moraju shvatiti kako razmišljaju poduzetnici, njih zanima profit, oni će ga uvijek ostvarivati pitanje je samo da li će roba na našim policama biti domaća ili uvozna i hoće li konačna cijena proizvoda biti manja ili veća.

Samo da napomenem, prijatelj mi radi u računovodstvu jedne velike trgovačke kuće i pitam ja njega… da li vas pogađaju visoki porezi… on se nasmijao i rekao mi… porezi su uračunati u cijenu, drugim riječima krajnji kupac je onaj koji u konačnici mora platiti visoke poreze i višu cijenu proizvoda.

Read Full Post »

Kako zaustaviti bijeg mladih ljudi iz zemlje? (odljev mozgova)

Da bi ste shvatili zašto ljudi odlaze iz naše zemlje, pročitajte sljedeću knjigu

View this document on Scribd

Read Full Post »

Zašto u Hrvatskoj postoji valutna klauzula na kredite?

Naša centralna banka (HNB) ne funkcionira kao ostale centralne banke, te umjesto da izravno posuđuje novac poslovnim (komercijalnim) bankama, traži od njih da se vani zadužuju u eurima koje potom kod HNB-a mijenjaju u kune. Drugim riječima umjesto kao banka HNB funkcionira kao mjenjačnica (sličan monetarni model odveo je i Argentinu do financijskog sloma). Zbog toga svi krediti imaju valutnu klauzulu, budući da novac pušten u opticaj ima pokriće u vanjskom dugu.

Zašto HNB ne želi izravno posuditi kune domaćim bankama? Zato jer želi održati kunu nerealno jakom. Posljedice toga su višestruke. Prva je da kuna jest jaka, ali zato imamo i nerealno velik vanjski dug, koji nije posljedica same potrošnje, nego je dobrim djelom nastao radi održanja tečaja (subvencioniranja uvoza).

Budući da je kuna nerealno jaka naši proizvodi nisu konkurentni u odnosu na strane. Posljedično dolazi do raspada proizvodnje i rasta nezaposlenosti, te masovnog uvoza svega i svačega. Umjesto normalne ekonomije imamo tzv. ‘kasino ekonomiju’ (ne stvaraju se nove vrijednosti), nego se trguje uvoznom robom. Nema gospodarskog rasta.

Budući da banke vani uvijek moraju vratiti više novca nego su posudile, dolazi do toga da se zadužujemo kako bi vraćali dugove, a ne zato da bi ostvarili gospodarski rast. Drugim riječima iako je inflacija jako niska, odnosno količina novca u opticaju zanemarivo raste (2% godišnje), vanjski i unutarnji dug rastu eksponencionalno (izrazito brzo). Takav monetarni model je dugoročno neodrživ – to je odlično objasnio i akademik Baletić.

Zato nam se raspada ekonomija, a nezaposlenost i siromaštvo rastu. Ono što tražimo jest da Hrvatska narodna banka opet preuzme ulogu centralne banke (ulogu puštanja novca u opticaj), a ne da samo pretvara strane valute u kune i obrnuto (da ima ulogu mjenjačnice). Zajedno sa tim tražimo i ukidanje valutne klauzule.

Neoboriv dokaz za neodrživost monetarnog modela u kojem novac u opticaj ulazi jedino kao dug i to vanjski koji se preljeva u unutarnji je trenutno stanje u zemlji. Naime, u takvom monetarnom modelu dug uvijek raste puno brže od novčane mase (4-5 puta), što nužno dovodi do kreditne krize. Zadnji podaci iz biltena HNB-a govore nam da je krajem svibnja 2011. bilo ukupno 213 mlrd kuna depozita u bankama, a da smo bankama bili dužni 307 mlrd kuna. Ako je dug prema bankama za 94 mlrd kuna veći od ukupnih depozita, a kamata na dug (kredit) uvijek 2-3 puta veća od kamate na depozit, sasvim je jasno da će sa vremenom stanje biti sve gore.

Budući da je razlika između ukupnog duga prema bankama i depozita u njima svakim danom sve veća, sve je više blokada i ovrha, zato je trenutno blokirano 220.000 građana i 80.000 poduzeća, a svakoga dana novi građani bivaju razvlašteni od svoje imovine putem ljudožderskih ovrha. Napomene radi, dospjeli, a nepodmireni nalozi za plaćanje pravnih osoba (tzv. nelikvidnost) trenutno iznose 40 mlrd kuna i svaki mjesec rastu za milijardu.

Ako se monetarni model ne promjeni, naša zemlja i narod će biti opljačkani i razvlašteni od vlastite imovine. Kojekakvi lažni proroci (Kosor, Milanović, Čačić), koji zagovaraju trenutni monetarni model i tvrde da je on najbolji za našu zemlju, zapravo gledaju ljude u oči i lažu ih jer su itekako svjesni toga da će ovaj model uništiti našu zemlju i baciti naš narod na koljena, taj model odgovara jedino stranim bankama. Ako se ljudi ne istrgnu od masovne manipulacije koju bankarski karteli provode uz pomoć političke elite i masovnih medija jednog jutra će se probuditi kao beskućnici i skupljači boca u zemlji koju su stvarali i branili njihovi preci.

John Adams (1735-1826) je bio u pravu kada je izrekao sljedeće riječi: ‎”Postoje dva načina za osvajanje i porobljavanje jedne nacije. Jedan je mačem. drugi je dugom.”

Uistinu, prijeti nam opasnost da ono što smo dobili u ratu, izgubimo u miru. Vrijeme je da se probudite, da kažete dosta i zbogom manipulaciji i pranju mozga, te da istinu koju ste sada shvatili prenesete ljudima oko sebe.

PS: U zadnje vrijeme plasira se lažna teza “da valutna klauzula postoji zato jer ljudi štede u devizama”, a ne zato jer je HNB mjenjačnica.

Bitno je napomenuti i da ljudi povezani sa bankarskim kartelima (i oni prevareni od strane tih istih) plaše naš narod pričama o ‘hiperinflaciji’ ukoliko HNB prestane funkcionirati kao mjenjačnica, a tečaj postane realan. To je laž, a činjenice su najveći dokaz protiv te tvrdnje. Da ne bi imali dvojbe oko toga, ovo su podaci za 2010., tada smo uvezli robe za 110 mlrd kn, a izvezli robe za 64.8 mlrd kn (pokrivenost uvoza izvozom 60%), međutim devizni priljev od turizma iznosio je 6,24 mlrd €, odnosno 46 mlrd kuna. Upravo onoliko koliko nam treba za uspostavu devizne ravnoteže.

Ako vas zanima više o ovoj temi obavezno pročitajte knjigu “Kako je nastao novac”.

View this document on Scribd

Read Full Post »

Zašto se u Hrvatskoj malo toga proizvodi, a puno toga uvozi?

Jučer sam bio u Getrou, bilo je zanimljivo lutati policama i tražiti neki Hrvatski proizvod, u pravilu je strani proizvod zapakiran u ‘Hrvatsku’ ambalažu (Kraša ili Podravke).

Primjer za to su ‘medena srca’ punjena jagodom, zapazite mi to uvozimo iz Srbije. Slično je i sa umakom od rajčice kojeg Hrvatska uopće ne proizvodi, nego uvozi iz Italije. Postavlja se i pitanje: “Zašto se kod nas ne proizvodi roba široke potrošnje?”

Naime, jasno mi je da uvozimo LCD monitore, ali zar nismo u stanju proizvesti običan biskvit, jedne ‘Jaffa kekse’, feta sir ili cvijeće? Zar baš sve moramo uvoziti?

Razlog za ovu tragičnu sitaciju krije se u sljedećoj činjenici – Osnovni motiv poduzetnika je profit, ako je poduzetniku oduzeta mogućnost da stvara profit , on se neće baviti nekom djelatnošću. Naime, poduzetnici su svjesni toga da im je jeftinije nešto uvesti nego proizvoditi. Visoke porezne stope, i precijenjena kuna čine strane proizvode jeftinijima od domaćih.

Zapazite poduzetnici će i dalje stvarati profit, samo neće proizvoditi, jednostavno će trgovati uvezenom robom. Ukoliko se proizvodnju u Hrvatskoj ne učini profitabilnom djelatnošću (snižavanjem poreza i slabljenjem kune), mi čemo ostati zemlja uvoznika i trgovaca umjesto da proizvodimo svoje vlastito.

Zapazite ako bi država poduzetnicima omogućila stvaranje profita (u proizvodnom procesu), poduzetnici bi sami od sebe težili proizvodnji jer bi htjeli ostvariti veću zaradu. Ono što mi želimo je napraviti takvu ekonomsku politiku gdje će poduzetnici moći ostvariti profit, radnici dobiti radno mjesto, a država smanjiti vanjsko-trgovinski deficit.

Ne postoji drugi način za otvaranje novih radnih mjesta, oživljavanje proizvodnje i ostvarivanje društva prosperiteta.

Read Full Post »

Revizija pretvorbe i privatizacije

Dugo vremena u našoj zemlji vladao je kult osobne neodgovornosti, u tom konceptu krivi su ‘svi’, a istodobno i nitko. Svaki normalan čovjek odbacuje ideju kolektivne odgovornosti ukoliko su počinitelji kaznenih djela pojedinci.

Međutim politička elita u našoj zemlji odlučila se za prelazak iz državnog vlasništva u privatno po jednom kriminalnom modelu. Politički podobnim ljudima dan je kapital na protuzakonit način. Zanimljivost je da SDP tijekom svog mandata uopće nije napravio reviziju pretvorbe i privatizacije iako je upravo zahvaljujući tome obećanju dobio izbore.

Zbog ne provođenja revizije pretvorbe i privatizacije kažnjeni smo svi, pogotovo radnici kojima je oduzeta mogućnost posjedovanja kapitala (radničkog dioničarstva), zbog kriminalnog vođenja poduzeća mnoga su i propala. Političke odgovornosti također nije bilo.

Ako ikada dobijemo priliku boriti ćemo se za reviziju pretvorbe i privatizacije i to na tri načina

– uvođenje minimalne zatvorske kazne za pretvorbeni/privatizacijski kriminal (protuzakonite radnje) u trajanju od 30 godina (za sve koji su sudjelovali u lopovluku)

– oduzimanje sve nelegalno stečene imovine

– ponovna privatizacija po modelu radničkog dioničarstva (ili javnoj ponudi ukoliko ne postoji interes radnika)

Jedino na taj način mali ljudi mogu ponovno doći u posjed kapitala (biti kapitalisti), svi ostali modeli nužno vode tome da radnici budu sluge i robovi vladaćeg društveno-političkog aparata. Dolazak lijevih socijalista (SDP-a) na vlast neće pomoći opljačkanim i prevarenim radnicima zato jer oni vjeruju (kao i HDZ) da je kapital nešto što treba biti u rukama političke elite i stranaca, a ne malih ljudi.

90’e smo se borili za fizičku slobodu, 2011’e će ljudi dobiti priliku izboriti se i za ekonomsku slobodu koju im je ovaj kriminalan režim lijevih (SDP) i desnih (HDZ) socijalista oduzeo, naravno bitno je navesti i sve one koji su im pomagali u održavanju takvog kriminalnog modela (HSS, SDSS, HNS, HSLS & ostali).

Ukoliko politička elita ne bude maknuta sa vlasti, nikada nećemo doživjeti vladavinu pravednih zakona.

Read Full Post »

Za nas ljudi nisu samo statistika

Neki dan sam upoznao vlasnika jednog malog poduzeća, naime – išao sam kopirati ključeve i tako je počeo naš razgovor. Upravo toga dana dao je otkaz dvojici radnika, najveća tragedija je u tome što su oni bili zaposleni na duže vrijeme i uz to u kreditima. Budući da je to malo poduzeće svi su bili međusobno povezani i bliski, strašno je kada morate reći radniku da više nema posla i dati mu otkaz.

Tako smo počeli razgovarati o tome zašto jedva spaja kraj sa krajem, više je razloga objasnio mi je. Prvi je povezan sa time što ne može naplatiti svoja potraživanja, drugi je što se cijela ekonomija raspada – posla je sve manje, treći je što mora puno plaćati relativno mali poslovni prostor kojeg iznajmljuje (cca 2000€).

Malo smo pričali o politici i rekao sam mu da mi je želja da se on ne bavi samo uvozom i distribucijom protuprovalnih vrata, već da ih sam proizvodi i jednog dana izvozi. On me u čudu pogledao i pitao ‘kako to ja mislim?’.

Rekao mi je da se kod nas investiranje u proizvodnju ne isplati, odnosno ostvariti profit (dobit) iz nje bilo bi gotovo nemoguće.

Naime, većina ne može shvatiti da je ostvarivanje dobiti (profita) primarni motiv nekoga tko se želi baviti poduzetništvom. Budući da su kod nas komunalne naknade i porezne stope prevelike, a kuna prejaka jednostavno se više isplati uvoziti nego proizvoditi.

Kao što je primarni cilj radnika zarada (plaća), tako je i primarni cilj poslodavca profit (ostvarivanje dobiti). Budući da je zbog Hrvatskog poreznog i monetarnog sustava proizvodnja neisplativa, ekonomija nam se svodi na trgovinu uvezene robe.

Budući da je proizvodnja neisplativa, poduzeća koja se bave proizvodnjom propadaju jedna za drugim, radnici odlaze na ulicu i nezaposlenost raste.

Bitno je odgovoriti i na još jedno pitanje… Zašto imamo visoku nelikvidnost (ne plaćanje dospjelih potraživanja)?

Odgovor je jednostavan – zato jer država to tolerira. Kada ne bi, mnoga poduzeća bi jednostavno propala i još više radnika završilo na ulici. Bitno je napomenuti da se pola neplaćenih, a dospjelih potraživanja odnose na dugove po osnovi poreza. Rokovi plaćanja u Hrvatskoj su predugački, u prosjeku 180 dana.

Ukoliko ne dođe do većih promjena unutar sustava, cijela ekonomija će nastaviti ići prema ponoru, siromaštvo će biti sve veće, a nelikvidnost (trenutno 35 mlrd kuna) i nezaposlenost veliki. Samo lud čovjek ne vidi da je potrebno napraviti promjene. U suprotnom će radnici biti izrabljivani i živjeti u još većoj bijedi. Danas sam u City Centru razgovarao sa radnicom u jednoj trgovini tekstilom, pitao sam ju koliko joj ostane od plaće nakon što podmiri fiksne rashode, ona me sa čuđenjem pogledala i rekla – ništa. Naime, plaća joj je 2200 kn, a muž joj je jedan od onih koji se upravo pridružio vojsci nezaposlenih (trenutno 319.845).

Bilo mi ju je žao. Politička elita vodi gospodarsku politiku koja je dovela do raspada ekonomije i velike nezaposlenosti. Sada ljudi nemaju gdje raditi, pa moraju trpiti izrabljivanje poslodavaca budući da doslovce nemaju izbora. U tom trenutku pitao sam se kako će uvođenje poreza na kapitalnu dobit i dividendu ‘pomoći’ ekonomiji.

Odgovor je NIKAKO, naime dodatni porezi na dobit će ulaganje učiniti još manje isplativim, a budući da bez novih ulaganja nema novih radnih mjesta, razvoja ekonomije itd., biti ćemo osuđeni na nastavak trenutnog stanja, trajnog siromaštva i bijede. Ako birači kao alternativu HDZovom modelu desnog socijalizma prihvate lijevi socijalizam kojeg propovjedaju SDP-ovci ljudi poput ove radnice će nastaviti osjećati stravične posljedice takve politike na svojoj koži.

Nama trebaju ulaganja i velik gospodarski rast, a u sustavu visokih poreza i jake kune takvo što nećemo nikada dočekati. Bez pozitivnog odnosa države prema kapitalu nema proizvodnje niti zaposlenosti, ostaju nam samo nezaposlenost i siromaštvo. Mi smo ujedno i jedina politička opcija koja traži smanjenje poreznih stopa.

Nažalost, što je udio državne potrošnje u ukupnom BDP-u veći, to je stopa ekonomskog rasta manja. Kod nas državna potrošnja čini 48% BDP-a. Iz donjeg grafa vidljivo je i da je kretanje stope nezaposlenosti izravno povezano sa udjelom državne potrošnje u BDP-u (veći udio državne potrošnje u BDP-u = sporiji ekonomski rast = veća nezaposlenost & obrnuto). Socijalističkim reformama i uvođenjem novih poreza, doći će do preljevanja dodatnog novca u ruke države što će dodatno usporiti ekonomski rast, te povećati stopu nezaposlenosti i siromaštva. Nažalost, političke elite to ne mogu razumijeti.

Ljude koji su nezakonito stekli imovinu (u privatizaciji i nakon nje), treba kazniti oduzimanjem nelegalno stečene imovine (SDP je to obećavao, ali nije napravio dolaskom na vlast, zato su i izgubili prve sljedeće izbore). Visokim poreznim stopama kažnjavaju se pošteni ljudi koji nisu krivi za to što je netko nelegalno došao do imovine. Visoke porezne stope kažnjavaju prvenstveno ljude koji žele pošteno raditi i ulagati.

Smisao dobre porezne politike je visok ekonomski rast i niska stopa nezaposlenosti, to dvoje dugoročno vodi većim poreznim prihodima usprkos manjim poreznim stopama.

Read Full Post »