Feeds:
Objave
Komentari

Archive for the ‘Ekonomija’ Category

Čitajući mnoge naše članke mogli ste vidjeti da se zalažemo za male poreze, da vjerujemo u načela tržišne ekonomije i slično. Međutim u zadnje vrijeme pojavljuje se pitanje, kakav je naš stav o gospodarenju prirodnim resursima i privatizaciji komunalnih poduzeća.

Prije svega, prirodni resursi nešto su što svaka zemlja posjeduje i oni služe zato da bi ljudi koji u toj zemlji žive mogli imati nekakvu korist od njih. Međutim njihovom ‘privatizacijom’ korist koju ljudi imaju od njih je manja nego prije privatizacije.

Sa ostalim granama gospodarstva je suprotno, naime tržišni principi prisiljavaju poduzetnika da nudi što kvalitetniju robu/uslugu po što nižoj cijeni. Međutim kod gospodarenja prirodnim resursima u pravilu dolazi do toga da je nakon privatizacije usluga skuplja, a da nije istovremeno i kvalitetnija ili je eventualno povećanje kvalitete nesrazmjerno povećanju cijene.

Kamo vodi privatizacija prirodnih resursa najbolje nam pokazuje slučaj sa plinom iz Jadranskog mora. Naime, Hrvatska proizvodi 80% plina koji joj treba, međutim istovremeno pola od te proizvodnje, dakle 40% od naših ukupnih potreba izvozimo Talijanima po četri puta nižoj cijeni nego što ga uvozimo od Rusa.

Drugim riječima, umjesto da uvozimo samo 20% od ukupno potrošenog plina, mi uvozimo 60% i to po četri puta većoj cijeni nego što ga izvozimo. Zbog toga se non stop povisuje cijena plina. Postavlja se i pitanje, kakava je alternativa ovom modelu?

Vrlo je jednostavna, obustava ugovora sa Talijanima i nacionalizacija poduzeća koje trenutno tamo crpi plin (INAgip), u kojem vlasničke udjele ima AGIP i INA (pola/pola). Nakon toga, isti plin koji prodajemo Talijanima prodavati domaćim potrošaćima po toj istoj cijeni. Konačna cijena plina za potrošaće bi bila prosjek cijene domaćeg i Ruskog plina (u omjeru 80:20), na kojeg bi bila dodana marža 15% na koju bi distributer imao pravo + PDV.

Drugim riječima, cijena plina bi bila barem za pola manja nego je trenutno. “Hrvatska trenutno izvozi plin po cijeni od 6 do 8 centi po kubiku dok istovremeno uvozi nekvalitetni ruski plin po cijeni od gotovo 25 centi po kubiku. Građani ga pak plaćaju četrdeset centi po kubiku i najavljuju se nova poskupljenja” (link). Kako će se kretati cijena plina dakle ovisi isključivo o tome kakav model upravljanja prirodnim resursima ljudi odaberu na izborima. Odnosno, naš model, ili HDZ/SDP (& svi ostali) model.

Međutim, dotaknimo se pitanja gospodarenja komunalnim poduzećima. Trenutno država kreće sa prodajom svojih udjela u lokalnim poduzećima koja se bave distribucijom vode. Mi se protivimo SVAKOJ privatizaciji komunalnih poduzeća i tražimo da ona ostanu u vlasništvu države i lokalne samouprave (50:50), te da uz zadržavanje kvalitete usluge, ne dolazi do istovremenog rasta cijena.

Istovremeno smatramo da bi trebalo privatizirati poduzeća poput Croatia osiguranja (po IPO modelu – javne ponude građanima), koja trenutno služe za zbrinjavanje političkih kadrova. Drugim riječima, vjerujemo da gospodarstvo treba biti vođeno po principima slobodnog tržišta, međutim dio gospodarstva vezan uz prirodne resurse i komunalne usluge mora se zadržati u državnom vlasništvu, jer se na taj način građane štiti od porasta cijena, a ostatku ekonomije omogućava brži rast budući da imaju niže operativne troškove.

Read Full Post »

Svjedoci smo toga da postojeća monetarna politika nije dugoročno održiva.

Zvuči pomalo nevjerojatno ali usprkos golemim proračunskim rashodima, oni zapravo nisu preveliki. Sada se vjerojatno pitate kako je to moguće? Naime, kada bi se od proračuna za ovu godinu maknuli rashodi vezani uz dugove (22,4 mlrd kn), proračun bi zapravo bio potpuno stabilan!

Drugim riječima, razlog zašto je proračun u ‘minusu’ nije zbog prevelikih plaće i mirovina, nego prvenstveno radi dugova. Kada bi se iz proračuna prestalo krasti na veliko i kada ne bi bilo dugova mi bi zapravo imali prilično mali proračunski minus koji bi država jednostavno mogla poravnati novcem HNB-a, odnosno tiskati manju količinu novca.

Netko će možda reći da bi to napravilo veću inflaciju nego što sada jest, ali to bi zapravo bilo dobro za ekonomiju, zato jer bi umjesto restriktivne imali ekspanzivnu monetarnu politiku. Takva monetarna politika uvijek vodi većem gospodarskom rastu i punoj zaposlenosti.

U Hrvatskom monetarnom modelu (koji je kopija nekadašnjeg Argentinskog) sav novac koji ulazi u opticaj je dug, ne postoji nekreditna emisija novca u opticaj, a banke su jedine koje mogu pustiti novac u opticaj (u obliku kredita – duga). Kako banke dolaze do novca? Naša centralna banka (HNB) ne funkcionira kao ostale centralne banke, te umjesto da izravno posuđuje novac komercijalnim bankama, traži od njih da se vani zaduže za eure, koje potom kod HNB-a mijenjaju u kune. Drugim riječima umjesto kao banka HNB funkcionira kao mjenjačnica. Zbog toga svi krediti imaju valutnu klauzulu, budući da novac pušten u opticaj ima pokriće u vanjskom dugu.

Zašto HNB ne želi izravno posuditi kune domaćim bankama nego traži pokriće za kune u deviznom dugu? Zato jer želi održati kunu nerealno jakom. Posljedica toga su višestruke. Prva je da kuna jest jaka, ali je zato malo imamo. Odnosno, ima malo novca u opticaju i sav novac je dug. Zbog toga imamo goleme dugove i veliku nelikvidnost (poduzeća nisu u stanju plaćati svoje obaveze), pa su mnoga poduzeća (80.000) blokirana i prezadužena, te de facto ne mogu poslovati. Sa druge strane blokirano je i 162.000 građana, a na FINI trenutno na izvršenje čekaju stotine tisuća ovrha.

Budući da je kuna nerealno jaka naši proizvodi nisu konkurentni u odnosu na strane. Posljedično dolazi do raspada proizvodnje, te masovnog uvoza svega i svačega. Umjesto normalne ekonomije imamo tzv. ‘kasino ekonomiju’ (ne stvaraju se nove vrijednosti), nego se trguje uvoznom robom. Nema gospodarskog rasta.

Budući da banke vani uvijek moraju vratiti vani više novca nego su posudile, dolazi do toga da se zadužujemo kako bi vraćali dugove, a ne zato da bi ostvarili gospodarski rast. Drugim riječima iako je inflacija jako niska, odnosno količina novca u opticaju zanemarivo raste (2% godišnje), vanjski dug raste eksponencionalno (19% godišnje). To znači da se udvostručava svake 4 godine (2002. – 15 mlrd $, 2006. 30 mlrd $, 2010. 60 mlrd $). Budući da imamo ovakav luđački monetarni model umjesto gospodarskog rasta imamo gospodarski pad i eksploziju nezaposlenosti i siromaštva. Da stvar bude još apsurdnija mi uopće nemamo manjak deviza jer manjak u uvozno-izvoznoj bilanci nadoknađujemo prihodima od turizma i deviznim doznakama iz inozemstva (npr. mirovinama koje su naši građani ostvarili u inozemstvu).

Rješenje je u promjeni monetarne politike, umjesto restriktivne monetarne politike (inflacija 1-2% godišnje), treba voditi ekspanzivnu (5-8% godišnje). Prvenstveno zato jer ekspanzivna monetarna politika uvijek vodi većem gospodarskom rastu i punoj zaposlenosti. Sa druge strane, osim puštanja nezaduženog nova u opticaj na način da se manjak u državnom proračunu pokriva nekreditnom emisijom novca iz HNB-a (umjesto eksponencionalnog zaduživanja i otplate dugova novim dugovima), treba smanjiti sve porezne i kamatne stope.

Posljedica toga bila bi devalvacija (slabljenje) kune, uz zadržavanje kupovne moći (zato jer bi ih imali više), a dugoročno i do porasta kupovne moći zato jer bi došlo do rasta gospodarstva i zaposlenosti. Također, riješio bi se i problem nelikvidnosti koji je uteg oko vrata naše ekonomije. Smanjenjem poreza (i ostalih državnih nameta) dodatno bi se smanjila nelikvidnost, zato jer obaveze pravnih subjekata prema državi trenutno čine 44% od ukupne nelikvidnosti (39 mlrd kuna).

Ako vas zanima više o ovoj temi, pročitajte knjigu “Kako je nastao novac”, napisana je u obliku romana, lagano se čita i objašnjava novčani tok u Republici Hrvatskoj, problematiku novca kao duga, ulogu naše središnje banke, ali i uzročno – posljedične veze svakodnevnih problema sa kojima se susreću ljudi, od nemogućnosti vraćanja kredita, masovnih blokada i ovrha, do rasta cijena kojeg prati pad plaća.




Read Full Post »

U prethodnom članku objasnio sam zašto u Hrvatskoj želimo napraviti kapitalističko društveno uređenje. Naime, politika redistribucije kapitala od onih koji stvaraju vrijednosti, onima koji ih ne stvaraju, ima katastrofalan učinak na Hrvatsku ekonomiju. Izravna posljedica takve redistributivne politike jest da politička i religijska elita uživa u bogatstvu i izobilju, a svi ostali žive u podjednakom siromaštvu.

Budući da se zbog visokih poreznih opterećenja na rad i kapital, te precijenjene kune u nas malo toga isplati proizvoditi, ekonomija je uvoznički orjentirana i egzistira na dug. Mi zapravo imamo konstantni pad BDP-a, a prethodni rast samo je posljedica golemih zaduživanja, a ne stvaranja novih vrijednosti (kapitala).

Budući da je ‘rast BDP-a’ potaknut samo zaduživanjem i trgovinom (uvezene robe), usprkos njegovom “realnom rastu”broj zaposlenih ne raste. Naprotiv, došlo je do povećanja broja nezaposlenih i pada broja zaposlenih

Budući da se u Hrvatskoj ne proizvodi, nego mahom trguje i uvozi propadaju sve ostale grane gospodarstva. Takva gospodarska politika reflektira se na kretanje broja zaposlenih (u dvije godine izgubljeno 157.738 radnih mjesta), te rasta ukupnog broja nezaposlenih i umirovljenika (koji je porastao za 128.485 ljudi). Drugim riječima, stvarni broj nezaposlenih je veći od iskazanog jer velik broj radno sposobnih ljudi ide u prijevremenu mirovinu.

Budući da je opća gospodarska klima negativna, burza također ima negativnu tendenciju jer je ona samo slika općeg kretanja. Uvođenje novih poreza na kapital koje predlaže SDP samo bi ju dodatno pokopalo. Umjesto ‘pravedne raspodjele kapitala’ došlo bi do povećanja opće stope siromaštva (čime bi paradoksalno SDP dobio veće glasačko tijelo), zato jer njihova marksistička retorika pokušava zavaditi ljude na način da jedni u drugima vidimo neprijatelje, govore nam o klasnom ratu (siromašni protiv bogatih), te potiču zavist i mržnji prema ljudima koji posjeduju ikakvo vlasništvo (npr. vikendicu na moru).

To i ne čudi s obzirom na to da su oni pravni sljednik komunističke partije. Oni žele Hrvatsku zacrveniti zato da bi preuzeli vlast, a ne zato jer žele promjeniti gospodarsku politiku na bolje. Da su htjeli, već bi to napravili 2000e, ali su nastavili istu gospodarsku politiku kao i HDZ, te iznevjerili sva obećanja koja su dali, da će smanjiti PDV, povećati zaposlenost, da će ‘svi živjeti bolje’, da će stvoriti nova radna mjesta, da će napraviti reviziju pretvorbe i privatizacije, da se neće zaduživati itd. Uostalom zato su i izgubili prve iduće izbore.

Posljedica visokih poreza i velike jake kune, te ekonomije bazirane na zaduživanju i uvozu, je veliki vanjsko trgovački deficit, tako da uvoz roba dva puta premašuje njihov izvoz.

Zbog visokih poreza, dugih rokova plaćanja i preblagog kažanjavanja gospodarskog kriminala imamo konstantan rast nelikvidnosti (nepodmirenih potraživanja). Trenutni iznos nepodmirenih obveza koje imaju pravni subjekti iznosi 39 mlrd kuna.

Dug države zato raste eksponencionalnom stopom (trenutno preko 20% godišnje)

Ukoliko država ne promjeni svoju politiku, ne prestane sa redistribucijom kapitala iz privatnog sektora u ruke države, broj nezaposlenih i umirovljenika nastaviti će rasti, broj zaposlenih padati, a naše gospodarstvo i dalje stagnirati, te biti uvoznički i trgovački usmjeren.

Nažalost, što je udio državne potrošnje u ukupnom BDP-u veći, to je stopa ekonomskog rasta manja. Kod nas državna potrošnja čini 48% BDP-a. Iz donjeg grafa vidljivo je i da je kretanje stope nezaposlenosti izravno povezano sa udjelom državne potrošnje u BDP-u (veći udio državne potrošnje u BDP-u = sporiji ekonomski rast = veća nezaposlenost & obrnuto). Socijalističkim reformamauvođenjem novih poreza, doći će do preljevanja dodatnog novca u ruke države što će dodatno usporiti ekonomski rast, te povećati stopu nezaposlenosti i siromaštva. Nažalost, političke elite to ne mogu razumijeti.

Također, paralelno sa devalvacijom kune (8,5-9 kn za €) treba uvesti dvojnu stopu PDV-a od 10% (na domaće) i 20% (na uvozne) proizvode i usluge, kao i smanjiti stopu poreza na dobit i to sa sadašnih 20% na 10%.

“Sve je jasnije da bez obzira na to koja je stranka na vlasti … ekonomija koju se guši visokim poreznim stopama nikada neće proizvesti dovoljno prihoda da bi uravnotežila buđet, kao što nikada neće stvoriti nova radna mjesta ili profit. Ukratko, paradoksalna istina je da su porezi danas preveliki, te da je najbolji način za povećanje poreznih prihoda na duge staze, smanjenje poreznih stopa sada. Primjeri mnogih Europskih zemalja i Japana nam to pokazuju, to nam pokazuje i smanjenje poreza iz 1954. Razlog je u tome što samo puna zaposlenost može balansirati buđet, a smanjenje poreza korak je ka tome cilju. Smisao smanjenja poreza nije stvaranje proračunskog deficita, nego prosperitetne ekonomije koja raste i koja može dovesti do proračunskog suficita (viška).” John F. Kennedy u svome govoru iz 1962. godinu dana prije atentata

Ako želite dobiti cjelokupnu sliku o reformama koje želimo napraviti obavezno pročitajte i članakKapitalističko društveno uređenje kakvo želimo u Hrvatskoj.




Read Full Post »

Prije ikakve rasprave na temu ekonomske politike, potrebno je pokrenuti javnu raspravu o regulaciji novca. Ona je trenutno izrazito okrenuta protiv našeg naroda i sve dok se ona ne promjeni svaka druga rasprava je besmislena. Da bi razumjeli o čemu se radi molim vas pročitajte sljedeću knjigu…

Koliko ekonomski sustav neke zemlje može ovisiti o njenom napretku pomalo je nevjerojatno. Moglo bi se slobodno reći da što su ekonomske slobode veće, to je veći i ekonomski prosperitet neke zemlje.

Tako je npr. Južna Koreja industrijska velesila, a Sjeverna Koreja zemlja jada i bijede. U Južoj Koreji vlada kapitalističko društveno uređenje sa ekspanzivnom monetarnom politikom (inflacija 6-8% godišnje), niskim stopama poreza (PDV 10%) i niskom nezaposlenošću (3,7%). Ta napredna zemlja 15. je na svijetu po BDP-u i 12. po kupovnoj moći. Budući da imaju susjeda koji je prihvatio socijalistički model ekonomije očito je da Južna Koreja ne teži ideji besklasnog društva i preraspodjele dobara. Upravo suprotno, to je tržišna ekonomija u kojoj ljudi imaju priliku za uspjeh. Da ne moraju ulagati golem novac u vojsku vjerojatno bi bili još bogatija zemlja.

Sada ću vam objasniti kako Južna Koreja oporezuje kapital. Za pojedince koji posjeduju manje od 3% neke kompanije koja nije izlistana na burzi plaća se samo 3% poreza na prodaju dionica. Dionice kojima se trguje na burzi izuzete su od bilo kakvog poreza na kapitalnu dobit. Ako pojedinac posjeduje više od 3% neke kompanije male ili srednje veličine koja nije izlistana na burzi, plaća 11% poreza na kapitalnu dobit, a ukoliko se radi o velikom poduzeću onda plaća između 22 i 33%.

Drugim riječima, njihov ekonomski model pomaže malim ljudima na način da ih potiče da kupuju kapital, odnosno sudjeluju na tržištu dionica (burzi). Sa druge strane budući da oporezuje promet dionicama poduzeća koja nisu izlistana na burzi onemogućava porezne prevare.

Uistinu fenomenalan model, koji de facto kaže da tko god trguje dionicama preko burze ne mora plaćati NIKAKAV porez. Naime, Južna Koreja je shvatila da postoji problem ekonomske nejednakosti među građanima, ali isto tako i da socijalizam (preraspodjela dobara) nije rješenje. Rješenje je u poticanju ljudi na rad i ulaganje odnosno u financijskom obrazovanju.

“Financijsko obrazovanje pomaže ljudima da pametnije raspolažu svojim novcem. Ono pomaže ljudima da realiziraju svoje ciljeve i osiguraju svoju budućnost. To je pozitivan stimulans za način života koji ne traži samo vještinu, nego i trud, praksu i individualnu kreativnost. Što se tiće financijskog obrazovanja, roditelji su najbolji učitelji svojoj djeci, zato jer mogu najviše utjecati na njih još od djetinjstva. To im može pomoći da shvate važnost osobnog financijskog planiranja i menanđmenta.” Lee Yong-shik

“Banka Koreje (BOK) i kompanije koje trguju vrijednosnicama nude različite programe ekonomskog obrazovanja učenicima osnovnih škola tijekom ljetnih praznika”. (link)

U Tajvanu je financijsko obrazovanje dio školskog programa i svake se godine održavaju natjecanja u financijskom obrazovanju. Smisao tog obrazovanja je smanjivanje razlike između bogatih i siromašnih. (link)

“Budući da imaju sve više đeparca kada krenu u srednju školu bitno je naučiti ih upravljanjem novem. Ta sposobnost koristiti će im cijeli život.”  Chen Shih-mei (učiteljica)

Kada sam čitao sve ove stvari nisam mogao vjerovati. Najbrže rastuće kapitalističke ekonomije na svijetu shvaćaju problem ekonomske nejednakosti, ali su svjesne toga da puka preraspodjela novca neće ukloniti razlike između bogatih i siromašnih, nego ekonomski unazaditi zemlju. Da apsurd bude veći, BDP po stanovniku (tj. troškovi radne snage) veći je u Južnoj Koreji i Tajvanu nego u Hrvatskoj, ali usprkos tome svi proizvode tamo, a ne kod nas!

Zašto, prvi je razlog vjerovanje u koncept privatnog vlasništva i nagrađivanja rada i truda. Drugi je razlog u tome što smisao postojanja državne administracije u Tajvanu i Južnoj Koreji nije parazitiranje na račun ostalih ljudi nego služenje društvu. Porezna politika takva je da stimulira rad, proizvodnju, stvaranje profita i ulaganje.

Drugim riječima što država više teži socijalizmu i preraspodjeli dobara, to su porezi veći, a ekonomske slobode njenih građana manje. Što su manje ekonomske slobode i veći porezi to je društvo siromašnije. Osim toga, politika države da akumulira dug umjesto da nekreditno pokriva proračunski deficit vodi rasprodaji profitne ekonomije strancima i dužničkom ropstvu, a ne socijalno osjetljivom društvu.

Netko će reći, a što je s privatizacijom? Nije to velika stvar, svi koji su stekli imovinu protuzakonito i sva domaća poduzeća koje su stranci kupili ‘ispod cijene’ biti će im oduzeta. Npr. ako je MOL od države kupovao dionice INE za 900kn po komadu očito je da se radilo o korupciji. Isto je i sa prodajom većeg paketa HT-a Njemačkom telekomu.

Zato mi želimo da država ponovno preuzme sve te vlasničke udjele u tim poduzećima, ali ne sa ciljem socijalističkih reformi, nego želimo nakon toga po principu IPO-a (javne ponude dionica), te iste dionice dati ispod cijene u ruke naših ljudi. Najveći problem socijalizma je što sama ‘preraspodjela kapitala’ neće riješiti problem društvene nejednakosti, jer će ljudi socijalističkog mentaliteta opet rasprodati sav kapital kojeg imaju, te opet postat siromašni i kukati da nemaju ništa.

Netko će reći: “Pa ljudi neće imati dovoljno kapitala da pokupuju sve te dionice.” Međutim, imati će dovoljno, zato jer će se te dionice prodavati postepeno, svaka tri mjeseca biti će nova aukcija dionica, odnosno privatizacija se za razliku od nacionalizacije, neće dogoditi odjednom, nego postepeno. Svaka tri mjeseca novo poduzeće će prelaziti iz ruke države u ruke građana i biti izlistano na burzi. Međutim prije toga treba provesti najveću kampanju financijskog opismenjavanja, a knjige o ulaganju i financijama razdjeliti djeci po školama i uvesti ih u obaveznu literaturu.

Želimo od naše zemlje napraviti najjaču ekonomiju u regiji. Prihvatiti ćemo čisti kapitalizam dalekoistočnog tipa, sa elementima ekonomskog patriotizma. Proglasiti isključivi gospodarski pojas, a vanjski dug u dogovoru sa vjerovnicima ili smanjiti za 70% kao što je učinila Argentina ili otpisati u cijelosti. Biti ćemo najprijateljski nastrojena zemlja prema kapitalu u čitavoj Europi, napraviti ćemo poljoprivrednu reformu koja će potaknuti seljake da proizvode profitne kulture, umjesto da proizvode viškove pšenice i kukuruza koje država mora otkupljivati, imati ćemo najkonkurentniji turizam, učiniti ćemo sve da mali ljudi profitiraju i reprogramiraju svoje umove. Komunizam je od njih napravio mentalne invalide i robove ovisne o državnoj pomoći, mi ćemo naprotiv učiniti ljude gospodarima vlastite sreće i dati im priliku za uspjeh koji im je postojeći krimi-socijalistički model oduzeo.

Ideja nerada i života na dug pasti će u prošlost, ali ćemo SVI ŽIVJETI BOLJE, te imati rast BDP-a poput Kine. Istovremeno, napraviti ćemo slobodne gospodarske zone u kojima će se moći proizvoditi sva moguća tehnička (i ostala roba koju uvozimo) i to NEOPOREZIVO. Restrukturirati ćemo brodogradilišta, te legalizirati marihuanu i na taj način našu zemlju učiniti turističkom destinacijom tijekom cijele godine, a ne samo 2 mjeseca po ljeti. Istovremeno ćemo dodatno smanjiti izdavanja za vojsku, izaći iz NATO saveza i sav novac usmjeriti u razvoj.

Npr. Grad Zagreb očajnički treba metro (podzemnu željeznicu). Bolje da se 4 milijarde kuna uloži u takav kapitalan projekt i zaposle ljudi, nego da ispari kroz zapovjedne strukture ministarstva obrane. Želimo napraviti NEW DEAL!

Ovo je prvi put u povijesti da će građani naše zemlje imati priliku dobiti stvarnu slobodu. Pokopati ćemo komunizam i socijalizam jednom za uvijek, napraviti ćemo ono što smo trebali napraviti 1990. Postati ćemo neovisna i gospodarski uspješna zemlja u kojoj se nećemo osjećati kao stranci i sluge, nego kao svoji na svome!

Postati ćemo zemlja iz koje naši mladi neće morati bježati nego će se vraćati! Uglavnom zagovarano neku vrstu demokratske anti-socijalističke kontra-revolucije.

Biti ćemo ekonomski superiorni u odnosu na sve susjede koji prihvaćaju socijalizam, kao što je Južna Koreja ekonomski i vojno superiorna u odnosu na Sjevernu Koreju. Smisao progresivnog kapitalizma nije povećanje siromaštva, nego opće ekonomsko blagostanje.

Jedina alternativa ovakvom ekonomskom modelu je odljev kapitala (dobiti koju izvlače stranci), raspad ekonomije zbog politike visokih poreza, tržišna nekonkurentnost (vanjsko-trgovački deficit), dužničko ropstvo, visoka nezaposlenost, iz socijalizma nasljeđeni birokratski aparat itd. Znate i sami uostalom što će se dogoditi ako politička elita (HDZ/SDP) ostane na vlasti.

Ako vas zanima više o ovoj temi pročitajte članak pod naslovom “Jedina politička opcija koja traži smanjenje poreznih stopa (PDV-a, poreza na dobit)

Rast BDP-a nakon kapitalističkih reformi u Južnoj Koreji


Read Full Post »

Velik broj ljudi nalazi se u minusima i kratkoročnim kreditima zbog monetarne politike, nažalost navika trošenja iznad mogućnosti samo je djelomično odgovorna za dugove građana. Bez promjene monetarne politike većina nikada neće izaći iz duga, naprotiv ukupan iznos duga biti će sve veći i veći. Ovaj strip će vam objasniti zašto je tomu tako…




[[[[[[[[[[[[[[[[[[[[]]]]]]]]]]]]]]]]]]]]]]]
Ako vas zanima više o ovoj temi, pročitajte knjigu “Kako je nastao novac”, napisana je u obliku romana, lagano se čita i objašnjava novčani tok u Republici Hrvatskoj, problematiku novca kao duga, ulogu naše središnje banke, ali i uzročno – posljedične veze svakodnevnih problema sa kojima se susreću ljudi, od nemogućnosti vraćanja kredita, masovnih blokada i ovrha, do rasta cijena kojeg prati pad plaća.

Read Full Post »

Prije svega, u jednom od prošlih članaka napisao sam da želimo ukinuti TV pretplatu. Neki su možda pomislili da mi želimo da se ‘javna televizija’ financira iz proračuna, a ne iz TV pretplate, tako da svi moramo plaćati to smeće od programa iz vlastitog džepa – htjeli/ne htjeli (uključujući slijepce, ljude koji nemaju TV itd).

Međutim, nije tako. Mi jednostavno želimo da se HRT financira kao i svi ostali mediji – prodajom oglasnog prostora, a ne porezima ili pretplatom. Budući da iznos TV pretplate ne ovisi o kvaliteti programa, dogodila se jedna apsurdna stvar.

Dnevnik HTV-a tako je u svega nekoliko mjeseci s prve pao na posljednju, treću poziciju u konkurenciji središnjih informativnih emisija tri najveće televizijske kuće, daleko iza Dnevnika Nove TV, čije je gledanost sada oko dvadeset posto, ali i iza Vijesti RTL-a, čija se gledanost, kako doznajemo, zadnjih dana također približava brojci od dvadeset posto.” (link)

Umjesto TV pretplate koja čini javnu TV sve lošijom, mi predlažemo liberalizaciju tržišta te dozvoljavanje svim medijskim kućama da uđu na TV prostor, pod uvjetom da plate godišnje 200.000 kuna za koncesiju (548kn dnevno), pa neka emitiraju svoj program. Trenutna cijena godišnje koncesije je 450.000 kn.

Umjesto da građani imaju malen izbor domaćih TV kanala, mi želimo da imaju veliki. Umjesto ograničenog sadržaja mi želimo da postoji neograničen (pluralizam). Neka ponude opće ili specijalizirane (sportske, gospodarske, političke, znanstvene, glazbene, kulturne, dječje, vjerske, poljoprivredne ili bilo kakve druge) TV kanale, ukoliko ih smatraju isplativima.

Mi vjerujemo u osobne i ekonomske slobode. Tamo gdje postoje ekonomske slobode, ne postoje koncesije koje se daju samo nekima, nego se propišu uvjeti za dobivanje koncesije i ona se daje svima koji ih ispune. To se zove sloboda u punom smislu te riječi.

HRT je imao 20 godina da se restrukturira (smanji broj zaposlenih – trenutno ih ima 3700), prestane širiti političku propagandu, dezinformacije i cenzuru. Imao je 20 godina da smanji iznos TV pretplate (trenutno u ime pretplate uberu 960 milijuna kuna godišnje). Pa ipak, usprkos golemim prihodima i velikom broju zaposlenih njihov program je sve lošiji. Moja je želja da tih 960 milijuna kuna ostane u rukama malih ljudi poput vas koji plaćate TV pretplatu.

Bitno je napomenuti da politička elita ne želi privatizirati HTV, ne zato jer im je stalo do ‘kvalitete programa’ ili ‘zbog teškog položaja novinara’, nego zato jer ne žele izgubiti kontrolu nad HTV-om. Politička elita želi nastaviti sa političkom propagandom i cenzurom na račun poreznih obveznika. Privatizacijom će oni moći i dalje širiti svoju propagandu (i cenzuru), ali će to morati raditi na vlastiti trošak, a ne na račun poreznih obveznika. Budući da će biti puno slobodnih medija takvo što će im biti puno teže nego do sada.

Na ovaj način Hrvatska će se popesti na ljestvici ‘indexa medijskih sloboda’, napomene radi, trenutno se nalazimo na 62. mjestu, između Bocvane i Butana. Eto, tek toliko o razvijenosti demokracije u našoj zemlji, budući da su medijske slobode njeno zrcalo.

Politička elita i “javna televizija” će zasigurno reći da naš stav dijeli “samo manjina” građana. Upravo iz tog razloga idemo na izbore, da bi ih predstavljali i zastupali njihove stavove. Pitanje je samo koliko je velika ta “manjina”. To će siguran sam pokazati izbori.

Trenutna politika financiranja ‘javne televizije’ omogućila je veliku koncentraciju novca i moći u rukama male, ali zato politički podobne grupe ljudi. Mi takvu politiku ne samo da ne prihvaćamo, nego ju smatramo i opasnom – kako za medijske slobode, tako i za razvoj demokracije u našoj zemlji.

Read Full Post »

Banka vam prvo ponudi kredit sa malom kamatnom stopom i vi uzmete kredit kod nje jer ima najpovljniju kamatnu stopu. Potom, za godinu – dvije, kada plasira svoj novac jednostavno digne kamatnu stopu i stavi vas u nezavidan položaj.

Na taj način, prevare vas kao korisnika kredita, a što je najgore, vi iz njega više ne možete izaći. Doslovce ste ropski vezani do kraja otplate duga. Nitko ne pokušava bankama nametnuti kolika bi trebala biti njihova kamatna stopa, međutim ovoj pohlepnoj ‘shemi’ treba stati na kraj.

Trenutni zakonski okviri su smješni, banka vam može dati stambeni kredit uz kamatu od 2% i za dvije godine dići kamatnu stopu na 10%. Što je najtragičnije vi nemate nikakav instrument zaštite od takve politike. Meni je jasno da banke žele ostvariti profit i to je njihovo legitimno pravo, jer uostalom svi težimo ka tome, ali ne na nepošten način. Neka sve uvedu fiksnu kamatnu stopu, pa da onda vidimo kod koje je banke najpovoljnije uzeti kredit.

Zapazite još nešto, promjena kamatne stop od samo 2%, npr. sa 4% na 6% povećava iznos kamata koje morate otplatiti za preko 55%.

Npr. ako uzmete kredit od 100.000€ uz kamatnu stopu od 4% morati ćete otplatiti 145.435€ tijekom 20 godina otplate.

Međutim, ako je kamatna stopa 6% na isti iznos kredita morati ćete otplatiti 171.943€, odnosno 26.508€ više.

Trenutni sustav onemogućava vam ikakvu procjenu rate kredita. U biti vi uzimate kredit na slijepo, nadate se najboljem i pripremate za najgore. Ja jesam vjernik, ali ovakva vrsta vjere nema veze sa zdravim razumom. Ovo je kockanje u doslovnom smislu te riječi. Vi zapravo nikad ne znate hoćete li biti u stanju otplatiti taj kredit ili ne. U pravilu banka će dizati vašu ratu kolko god može i ostaviti vam tek toliko novca da možete preživjeti iz mjeseca u mjesec.

Nepoštenim poslovanjem vas žele pretvoriti u roblje u doslovnom smislu te riječi, međutim da bi to učinili trebaju podršku političke elite. Na taj način vaš život će pretvoriti u noćnu moru i doslovce vas učiniti ovisnima o njihovoj milosti. Vi ćete im biti sluge, a oni vaši gospodari, to je ekonomska politika koju vode SDP i HDZ. To je politika kontinuiteta, to je politika koja nas je dovela ovdje gdje smo sada. To je politika koju mi želimo promjeniti.


Read Full Post »

Mi vjerujemo u osobnu slobodu, pa ipak pitanje kocke puno je kompleksnije. Legitimno je pravo svakoga pojedinca da uništi samog sebe, međutim kocka ne uništava samo kockara nego i cijelu njegovu obitelj i tu leži srž problema.

Postavlja se i pitanje: “Treba li država stati na stranu 50.000 patoloških kockara (i 100.000 rekreativnih) u Hrvatskoj ili na stranu njihovih obitelji i ostalih kolateralnih žrtava te ovisnosti?”

Za većinu, ovo je nebitno pitanje, međutim za kockare i njihove obitelji vrlo je osobno. Kao vijećnik u gradskoj četvrti imao sam prilike susresti ljude koji plaćaju cijenu kocke. Nikada neću zaboraviti jednu djevojku kada mi je rekla: “Brat je opet prokockao novac od roditelja, ja ovako više ne mogu živjeti.

Sjećam se i pogleda na jedan stan čiji je vlasnik po cijele noći kockao preko interneta. Međutim, kockari i njihove obitelji nisu jedini koji plaćaju cijenu kockeRobert Mikić ubio je stariji bračni par iz Virovitice kako bi prikrio dugove koje je napravio kockajući. Dražen Dorčec, dvostruki ubojica i pljačkaš iz Đurđevačke FINE-e također je počinio ovo stravično kazneno djelo zbog dugova u koje je upao klađenjem.

Zanimljiv je i slučaj iz prošle godine kada je jedan 19-godišnji Zadranin prijetio majci skokom sa devetog kata nebodera. Ovo su riječi njegove majke: “Sve je to zbog kocke o kojoj je postao potpuno ovisan. Kocka svaki dan i u kladionicama i ostalim zadarskim kockarnicama. Danas je tražio dvjesto kuna koje ja nisam imala.

Netko će možda spomenuti da kockarnice otvaraju nova radna mjesta, odnosno da imaju pozitivan ekonomski utjecaj, ali to je također laž. Kasina ne stvaraju nove vrijednosti ili kapital, ona samo preusmjeravaju novac od onoga tko gubi. Kockari u pravilu gube, a kasina i kladioničarska mafija su uvijek u plusu. Suština ovog problema je u tome što kockari kockaju zato jer su ovisnici o kocki, a ne zato da bi zaradili novac. Mnogi su toga i sami svjesni, ali si ne mogu pomoći.

Nikada neću zaboraviti kada sam tijekom pripravničkog staža radio na psihijatriji u Vinogradskoj, došao je jedan mladi dečko, kockar koji je doslovce uništio vlastitu obitelj. Međutim nije mogao izdržati noć, uskoro je napustio bolnicu i otišao opet kockati. Tužan je to krug.

“Koliko god da si dotad izgubio, uvijek, baš uvijek misliš da je sljedeća ruka dobitna, da ćeš u trenu postati milijunaš. Sve kockare zavede ta iluzija. Zavela je i mene. Kad sam shvatio koliko sam naivan, nije bilo teško prestati kockati i zauvijek otići iz kasina. Problem je bio vratiti novac koji sam u groznici za ruletom posudio od kamatara. Danas kockarnice zaobilazim i okrećem glavu na suprotnu stranu, a nekad mi je to izgledalo tako obećavajuće, glamurozno. Ali nema tu glamura.” (nacional.hr)

Netko će možda reći: “Tko kockaru može zabraniti da kocka? Ako se kockanje zabrani kockari će prijeći u ilegalu…”. Međutim, to je polu-istina, cijela istina je sljedeća: Broj kockara u društvu varira (raste/pada) ovisno o dostupnosti kockarnica. Tamo gdje je kockanje zabranjeno kocka samo 1% društva, a gdje je legalno 5%. Drugim riječima postotak populacije koja kocka je 5 puta veći u onim državama gdje je kockanje legalno.

Znam da će država izgubiti porezne prihode od kockarnica (koji su mali u odnosu na štetu koju one čine društvu), znam da će mnogi kockari svejedno kockati i uništiti sebe i druge, ali isto tako znam i da će mnoge obitelji i usputne žrtve biti spašene od tog društvenog zla. Mnoge zemlje zato su zabranile kockanje (Izrael, Kina – ima najveći gospodarski rast na svijetu), a neke poput Rusije su drastično smanjile prisutnost kockarnica potpuno ih zabranivši u skoro svim federalnim republikama, uključujući Moskovsku regiju.

Ekonomski gledano – jedina korist koju država i njezini građani mogu imati od kocke, iako moralno upitna je vezana uz slučaj da je kockanje u toj državi dozvoljeno, a svuda uokolo zabranjeno. Zato je Las Vegas profitirao od kocke. U slučaju da je kockanje svuda oko vas također legalno i u vašu zemlju ne dolazi kapital iz vana, onda kockanje nema pozitivan ekonomski utjecaj. Štoviše utjecaj kockarnica na ostale segmente ekonomije je negativan jer se veća količina novca koncentrira kod vlasnika kockarnica. Svi ostali gube…

Sve u svemu, kao i po ostalim pitanjima, naš stav prema kockarskoj industriji je jasan. Dobrobit cijelog društva iznad je interesa male grupe ljudi koja profitira na tuđoj nesreći. Žalosno je samo to što smo jedina politička opcija u Hrvatskoj koja se zalaže za zatvaranje kockarnica.

Međutim bitno je naglasiti još nešto, cilj naše politike zatvaranja kockarnica i kladionica nije represivno djelovati na onih 1% ljudi koji će se svejedno kockati bez obzira na službenu zabranu kockanja, nego odvratiti od te ovisnosti onih ostalih 4% ljudi u društvu koji su potencijalni kockari.

Vlasnici kockarnica i kladioničarska mafija vjerojatno su jedini koji će ‘izvisiti’ zbog naše politike. Onih 1% ljudi u društvu koji će svejedno kockati moći će zarađivati/gubiti novac bez da ga dijele sa kasinom i državom, a onih 4% potencijalnih kockara biti će oslobođeni te kušnje. Naša zemlja neće biti prijateljski nastrojena prema kockanju, ali će kockanje biti dostupno ako ćete ga tražiti.

“Kao budući investitor, od početka odbacite iluziju da se veliko bogatstvo stječe u kratkom vremenu uz mali početni kapital. Rijetke su prilike kada se veliki dobici postižu u kratkom vremenu i one su rezultat neuobičajenih uvjeta ili puno sreće. Nekolicini pojedinaca koji su na taj način stekli veliko bogatstvo uglavnom nije pošlo za rukom da to bogatstvo i zadrže. Ego je u svakome jak, i svaka osoba sebi laska da će dobit koju je uspješno stekla u kratkom razfoblju, isto tako uspješno i zadržati. Onaj tko je hrabar da se u to upusti sa ciljem da malen iznos pretvori u veliko bogatstvo, ne postaje odjednom konzervativan. U ljudskoj je prirodi suprotno. Nijedan pojedinac nije obdaren oprečnim osobinama.” Leon RIchardson u knjizi Investiranje – Prvi dio

Read Full Post »

Prije nego sam shvatio bit problema, mislio sam da su glavni problem u našem društvu visoki porezi i nepravedna raspodjela proračunskog novca. I uistinu, porezi jesu previsoki, a novac se nepravedno troši, međutim – glavni problem puno je ozbiljniji. On nije vezan uz samu raspodjelu novca, već uz način na koji se novac uopće stvara i ulazi u opticaj. Molim vas da budete strpljivi i odvojite svoje dragocjeno vrijeme kako bi pročitali sljedeću knjigu.

Read Full Post »

Ne postoji razlika između HDZ-a i SDP-a, i jedni i drugi rade za strane banke protiv našeg naroda.

Problem s kojim se suočavamo puno je dublji nego se naoko čini, ako vas zanima – preporučam vam da pročitate knjigu koju sam napisao.

Read Full Post »

« Newer Posts - Older Posts »

%d blogeri kao ovaj: