Feeds:
Objave
Komentari

Archive for the ‘Gdje država treba ‘stegnuti remen’’ Category

U ranijim člancima sam se osvrnuo na činjenicu da politika kupovanja glasova kojeg provodi politička elita nužno vodi velikim dugovima, visokim porezima, raspadu ekonomije i posljedično rastu broja nezaposlenih.

Međutim, većina vjerojatno ne shvaća koliko je stanje mirovinskog sustava kaotično. Naime, poltička elita je umjesto spašavanja ekonomije bila usmjerena slanju ljudi u mirovinu. Takva politika dovela je do toga da sada na jednog umirovljenika dolaze samo 1,2 zaposlena. 1990. omjer je bio tri zaposlena na jednog umirovljenika.

Drugim riječima, prije su jednog umirovljenika uzdržavala 3 zaposlena, a sada samo 1. Vjerojatno se pitate: “Kako je moguće da jedna zaposlena osoba uzdržava jednog umirovljenika?”

Odgovor je: “Nikako!”

Takav ‘ekonomski model’ dugoročno je neodrživ i činjenica je da država zapravo bira između visokih poreza i dužničkog ropstva ili prestanka politike davanja nezasluženih prava. Bitno je napomenuti da i lijeva (SDP) i desna (HDZ) opcija zagovaraju politiku kupovanja ‘umirovljenika’. Oko toga nema dvojbe – i jedni i drugi bili su na vlasti i provodili su upravo takvu politiku.

Reforme mirovinskog sustava bi uključivale sljedeće

revizija braniteljskih mirovina, te oduzimanje prava koja proizlaze iz statusa branitelja za sve lažne branitelje (cca 25,000 mirovina)

– ukidanje povlaštenih mirovina za sve visoke dužnosnike, smatramo bitnim da i oni osjete blagodati ekonomskog stanja u kojem se naša zemlja nalazi njihovom zaslugom

Oglasi

Read Full Post »

Megalomanski sustavi koji trajno stvaraju gubitke uteg su oko vrata svake ekonomije. Država na kreditna jamstva i subvencije brodogradilištima svake godine daje u prosjeku 4 mlrd kuna iako smisao tih jamstava nije njihovo postavljanje na zdrave noge, nego nastavak politike rasipanja državnog novca.

Postoji još jedna zanimljivost, brodogradilište Uljanik jedino je koje pozitivno posluje. Zašto je tomu tako? Očito je da Uljanik posluje na drugačiji način od ostalih brodogradilišta. I tu leži “korjen problema”, ostala brodogradilišta odbijaju se restrukturirati, imaju previše zaposlenih, korumpirana uprava krade novac i vrlo vjerojatno tamo se nije mnogo promjenilo od doba socijalizma.

Samo što se sada krade na veliko, ovo su dva primjera:

“Austrijska policija otkrila je da su vlasnici tajnih računa na koje je konzultant Drago Maček transferirao 4 milijuna dolara Siniša Poljak i čelni ljudi Brodosplita Goran Vukasović i Ante Luetić.

Afera ”Brodosplit” ide svome kraju. Tomu, između ostaloga, treba zahvaliti austrijskoj policiji i istražnim organima koji su sredinom prosinca 2006. godine uputili u Zagreb izvještaj o završetku istrage o pranju novca splitskog brodogradilišta Brodosplit preko računa zagrebačkog poduzetnika Drage Mačeka. U svojem Izvještaju od 15. prosinca 2006. godine, austrijska policija između ostalog otkriva i vlasnike i korisnike triju računa na koje je Drago Maček transferirao 4 od ukupno 6 milijuna dolara, koliko je Brodogradilište Split oštećeno potpisivanjem nepovoljnog Ugovora i tzv. Pobočnih pisama s njemačkim brodovlasnikom ”Vesselsom” 15. srpnja 2005. godine.” (nacional.hr)

“Riječka policija je danas kazneno prijavila bivšeg predsjednika Uprave brodogradilišta 3. maj  zato što je tvrtku oštetio za 4,3 milijuna kuna. Iako policija ne navodi ime optuženog, HRT neslužbeno doznaje kako se radi o Željku Starčeviću.

Starčevića se tereti za djela sklapanja štetnog ugovora te izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne. Sumnjiči ga se da je 2009. godine sklopio dva štetna ugovora s inozemnom tvrtkom o kupnji čeličnih limova. “Ugovore je sklopio, iako je znao za dvije povoljnije ponude, također stranih tvrtki” (index.hr)

Drugi problem velikih brodogradilišta je višak zaposlenih:

“U škveru pola zaposlenih uopće ne radi, a prima plaću. Od 4200 zaposlenih, dvije tisuće ih radi u kancelarijama u koje su došli preko ujaca, tetaka i slično. Nepotizam je jednostavno zakon škvera…” (h-alter.org)

To su dakle dva osnovna problema, međutim politika državnih subvencija ne rješava niti jedan od njih, nego naprotiv povećava dugove i obaveze kako brodogradilištima, tako i državi.

Naš cilj je jasan – suzbijanje kriminala i restrukturiranje brodogradilišta (smanjenje broja zaposlenih). Ako brodogradilišta ne mogu pozitivno poslovati niti po tržišnim uvjetima, onda treba ta brodogradilišta proglasiti slobodnim zonama i osloboditi ih plaćanja poreza. Bolje da ti ljudi rade tamo i plaćaju samo doprinose državi (zdravstveno, mirovinsko i socijalno) nego da brodogradilišta propadnu i ljudi ostanu bez posla, jer će škverani porez (PDV) ionako morati platiti prvom prilikom kada budu htjeli potrošiti svoju plaću. Međutim ne prihvaćam državnu politiku subvencioniranja kriminala i nerada.

Državnu politiku koju provode desne (HDZ) i lijeve (SDP) krimi-socijalističke vlade stimuliraju nerad, kriminal i nekonkurentnost, te NISU DUGOROČNO ODRŽIVE i NISU PRIHVATLJIVE osobi koja nema krimi-socijalistički mentalitet.

Nažalost, političke elite imaju upravo takav mentalitet i ljudi moraju znati da glasanjem za njih neće doći do ključnih strukturnih promjena, nego do nastavka postojeće politike – politike kupovanja socijalnog mira i prikrivanja kriminala. To je politika deficita i dugova, a mi takvu politiku odbacujemo!

Međutim bitno je spomenuti i male brodograditelje (u HR ih ima preko 80 i proizvode preko 1000 plovila godišnje) :

“Velika brodogradnja troši veliki državni novac i stoji pred neizvjesnom sutrašnjicom. Istodobno, mala ili nautička brodogradnja, nije važno kako je nazvati, posljednjih je godina u velikoj ekspanziji. Posluje uspješno i poslovi se šire, stalno se javljaju novi brodograditelji, tržište im se širi daleko izvan državnih granica. Slobodno možemo reći da naša mala brodogradnja danas prerasta u veliku. Više se ne može govoriti da je njena ukupna vrijednost manja od jedne jedinice proizvoda velikih brodogradilišta …

Mali brodograditelji su uspješni, prepoznati i cijenjeni na izvoznom tržištu, a sve su postigli sami, vlastitim radom i ulaganjima, bez ičije pomoći, posebno ne financijske. Nikakvih državnih subvencija. One su namijenjene samo velikoj brodogradnji, njihov je lobi previše jak da bi nama nešto prepustili, mi smo mali u svemu tome, govori jedan od malih brodograditelja.” (jadranbrod.com)

Ako ljudi prihvate politiku kakvu mi (progresivni kapitalisti) predlažemo, subvencije će biti usmjerene samo na industriju koja stvara dobit i kojoj treba kratkoročna pomoć radi širenja posla i zapošljavanja novih ljudi u proizvodnji, a ne na dugotrajnu politiku beskonačnih subvencija i državnih jamstava (dugova), koja vodi neradu i kriminalu. Izbor je jasan, i taj izbor je na vama koji ovo čitate.

Read Full Post »

Kada država isplaćuje novac za poticaje, a istovremeno ne provodi nikakav nadzor jasno je da će se pojavljivati ljudi koji će iskorištavati ukazano povjerenje.

Nedavno je napravljen nadzor nad utrošenim sredstvima…

“Poljoprivredna je inspekcija tek lani, nakon pritiska Europske Unije, krenula u pojačanu kontrolu isplata poticaja i pritom su otkriveni šokantni podaci: u nadzoru je obuhvaćeno samo 4,8 posto isplaćenog novca za poticanje poljoprivredne proizvodnje, što je 520 milijuna kuna. Od tog iznosa, zbog varanja države, 649 seljačkih gospodarstava moralo je ove godine vratiti više od 25 milijuna kuna u proračun.

Da su provjerene sve tri milijarde kuna lani isplaćenih potpora, jednostavnom računicom dolazimo do podatka da bi iznos ilegalno dobivenih poticaja vjerojatno premašio 100 milijuna kuna. Za usporedbu, 2007. su lažni poljoprivrednici državi morali vratiti samo pet milijuna kuna, a 2008. ukupno sedam milijuna kuna. No, tih godina prave kontrole davanja poticaja gotovo i nije bilo. Lanjski “inspekcijski tsunami” posljedica je strože provedbe pravilnika EU, što dokazuje da u Hrvatskoj donedavno nije niti bilo volje da se spriječi isplata državnog novca prevarantima.”

Odmah se otkrivaju dva problema, jedan je nedostatak nadzora, a drugi je nepostojanje adekvatnih sankcija. Samim time jasno je da trenutno zakonodavstvo i njegovu provedbu treba promjeniti.

Prva mjera je da nadzor umjesto 5% poljoprivrednika obuhvati 50%, druga je da oni koji se ulove  prekršaju budu kažnjeni na način da izgube pravo na dobivanje poticaja na rok od 5 godina.

Na taj način efektivno će se stati na kraj maloj grupi “poljoprivrednika”  kriminalnog mentaliteta.

Međutim postoji i drugi problem, dok se sa jedne strane poticaju isplaćuju onima koji se ne bave poljoprivredom, sa druge strane stvarnim poljoprivrednicima kasne poticaji. Takvo ponašanje države uništava poljoprivrednike jer im ne daje sigurnost i poticaj da odrade svoj dio posla kako treba.

Sustav poticaja treba biti izgrađen na povjerenju. Kako države u poljoprivrednike, tako i obrnuto. Provođenje mjera sustavnog nadzora, kažnjavanje lažnih poljoprivrednika gubitkom prava na poticaj, te pravovremena isplata poticaja dio su strategije uspješnje poljoprivredne politike.

Read Full Post »

Mnogi ljudi znaju da postoji svijet izvan Microsofta i Windowsa, međutim samo manjina je prihvatila alternativu. Linux operativni sustavi dobra su i kvalitetna alternativa za Windowse.

Jednom kada sam se prebacio na Linux oduševio sam se stabilnošću, sigurnošću i brzinom tog operativnog sustava. Sve što je potrebno je podesit neke osnovne postavke na početku i to je to. Ubrzo sam postao open source ‘guru’, sa Windowsa sam na Linux prebacio barem 25 ljudi u godini dana.

Svi su redom bili oduševljeni, nisu mogli vjerovati da postoji tako dobra, a istovremeno besplatna alternativa Windowsima. Nema stvarne slobode i nezavisnosti bez slobodnog/besplatnog/otvorenog softvera. Postoji način da ljudi pronađu oslobođenje od Microsofta i njegove korporacije kojoj naša država godišnje samo na licence daje odnosno baca preko 210 milijuna kuna. Taj način/rješenje zove se Linux.

Njemački grad München prepoznao je otvoreni softver kao jednostavan način da se riješi plaćanja softverskog reketa Microsoftu. Minhenska gradska skupština prihvatila je taj plan 2003. godine. 2006. počela je njegova implementacija. Prvi dio projekta bio je prebacivanje računala sa Microsoft Office-a na Open Office. Kada imate 14.000 računala i pomnožite to sa cijenom licence za svakog od njih dolazite do impresivnih brojeva, 31.12.2009. dovršeno je prebacivanje svih 14.000 računala sa Microsoft na Open Office.

Istovremeno 3000 računala prebačeno je u potpunosti na Linux. A u roku 2 godine planira se prebacivanje 80+% računala na Linux. Nemojte misliti da je to išlo lagano – ljenost, predrasude i pokušaji Microsofta da to zaustavi bili su uporni, ali na sreću bezuspješni. Mala grupa Linux entuzijasta uspjeva u onome za što su Microsoft i njihovi sistem administratori godinama tvrdili da je nemoguće.

Njihov “Zavod za zapošljavanje” (Bundesagentur für Arbeit) također je prebacio 14.000 svojih desktop računala na Linux. A najveća migracija u Europi dogodila se u Njemačkim željeznicama (Deutche Bahn) gdje je 55.000 Windows kompjutera prebačeno na Linux. Francuska policija također je prešla na Linux i to joj je smanjilo rashode u informatičkom sektoru za 70% bez smanjivanja ulaganja u ljude i opremu – “Dvije najveće razlike su ikone i igre. Igre nam nisu prioritet. Rekao je potpukovnik Guimard”. Također na Linuxu je 1000 kompjutera u Francuskoj narodnoj skupštini.

Slična se situacija dogodila i u Brazilu, tamo je država godišnje samo za Windows licence morala plaćati 1,2 milijarde dolara. Tada je donesena odluka da se sve državne institucije prebace na Linux, ta odluka uspješno se provodi tako da danas 52 milijuna Brazilaca u školama koristi Linux. Makedonska i Gruzijska vlada također su stavile Linux na sva školska računala. Razlozi za prelazak su očiti. Moj je san da jednog dana državna i lokalna administracija, te škole i visoka učilišta u Hrvatskoj naprave prelazak na Linux.

Mislim da je suludo davati stotine milijuna kuna stranoj korporaciji kada je moguće imati besplatnu, odnosno znatno jeftiniju alternativu. Bolje je da se 1/5 sredstava koja trenutno odlazi Microsoftu daju lokalnim održavateljima sustava, nego da stotine milijuna kuna odlaze Billu Gatesu.

Bitno je napomenuti da je prelazak na otvorene (open source) sustave dio progresivne ekonomske politike kojoj je cilj smanjenje proračunskog deficita, odnosno općenito proračunskih rashoda i istovremenog smanjenja državnih nameta (poreza).

“Draža im je klasika – vrpce i škare, dok sijevaju blicevi fotoaparata, a mogućnost da računala (koja posredno ili neposredno koristi 370 tisuća zaposlenih u javnoj upravi i obrani, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi, te 400 tisuća učenika i studenata) budu pogonjena besplatnim, lako dostupnim softverom – daleka je utopija. Zločesti bi rekli zato što je provizija 10 posto od nule – nula.

Tek odnedavno se sramežljivo pojavljuju udžbenici za srednje škole u kojima se spominju programi otvorenog koda. Zašto se u državnim obrazovnim institucijama i ustanovama stvara vojska budućih korisnika/ovisnika proizvoda jedne jedine strane komercijalne softverske tvrtke, moglo bi se reći i da je sigurnosno pitanje.” članak iz Slobodne Dalmacije pod naslovom “U Hrvatskoj za Linux prozori zatvoreni“.

Cijela Konzumova prodajna mreža vrti se na Linux distribuciji Red Hat (prizor iz superkonzuma u Španskom).

Read Full Post »

Iskustvo rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti naučilo me mnogim stvarima. Jednom prilikom upitao sam doktora… “Zašto predstavnici farmaceutskih kompanija non-stop lobiraju liječnike po ambulantama?” Veli on meni – “Zato da bi prepisivao njihov u pravilu skuplji lijek”.

U tom trenutku pitao sam ga kako je to moguće, a on mi je objasnio: “Farmaceutske kompanije Belupo, Farmal, Pliva i Krka proizvode isti lijek – generičkog imena Azitromicin u istom pakiranju 3x500mg (film obložene tablete), međutim cijena im je različita, Belupo ga prodaje pod imenom ‘Azitromicin 500’ za 39,31 kn po kutiji, Farmal pod imenom Azitrim za 43,68 kn, Pliva pod imenom Azimed za 46,10 kn, a Krka pod imenom Azibiot za 48,53 kn. Razlika u cijeni između najjeftinijeg (Azitromcina 500) i najskupljeg (Azibiota) je 9,22 kn odnosno 20%.

“Sličan primjer je i lijek generičkog imena “Ranitidin” kojeg proizvode Pliva, Farmal i Jadran Galenski Labaratorij, Pliva ga prodaje pod imenom ‘Peptoran’, Farmal pod imenom ‘Ranital’, a JGL pod imenom ‘Lanix’, radi se o lijeku istog sastava, količine, pakovanja i načina uzimanja, međutim cijena Peptorana je 20,86 kn, Ranitala je 19,03 kn, a Lanixa 16,85 kn (dakle, Plivin je preko 15% skuplji).

Pitam ja njega… “Zašto je to problem?” On mi odgovori – “Zato jer su svi ti lijekovi na osnovnoj listi tako da mi možemo prepisati kojeg god hoćemo, pa i onoga koji je 30% skuplji, a da HZZO snosi cjelokupan trošak.”

Drugim riječima predstavnici farmaceutskih kompanija vrbuju (pokušavaju podmititi) doktore kako bi prepisivali skuplje lijekove. U pravilu se radi o putovanjima, kojekakvim ‘poklonima’ i slično, međutim liječnici su tu sitne ribe, oni dobivaju sitniš. Krupne ribe su oni sa vrha HZZO-a koji su svjesno stavili skuplji lijek na listu osnovnih lijekova. Metodologija pristupa liječnicima i korumpiranim birokratima koji su na vrhu HZZO-a je ista, samo što ovi iz HZZO-a dobivaju puno veću naknadu, radi se o golemim iznosima.

Svojedobno je bivši direktor HZZO-a Većeslav Bergman bio pod sumnjom zbog toga što je za vrijeme svog mandata na vrhu HZZO-a stekao brojne nekretnine, novine su o tome izvještavale, a Slobodna Dalmacija je ovako pisala:

“Bergmanova je vlast u HZZO-u, naime, počela s dva slavna incidenta u druženju sa ‘sedmom silom’. Prvi se dogodio kada su mediji na naslovnici objavili Bergmanovu ideju da lijekove jeftinije od 25 kuna treba skinuti s liste HZZO-a, što nijedan ministar zdravstva ne bi odobrio, a drugi je skandal iz ožujka 2004. godine, kada je vrh HZZO-a ponudio novinarima novčanu nagradu za ‘afirmativno praćenje Zavoda'”.

Index.hr je ovako izvjestio: “USKOK je još prije više od mjesec i pol dana Poreznoj upravi poslao zahtjev za podacima o Bergmanovoj imovini. Sumnja se naime da je bivši šef HZZO-a tijekom četverogodišnjeg mandata stekao nekretnine vrijedne oko milijun eura, što daleko premašuje njegove mogućnosti s obzirom na dohotke koje je primao kao šef HZZO-a.”

Svakome normalnom čovjeku jasno je o čemu se radi, međutim cijeli slučaj je zataškan, Bergman nikada nije osuđen i na njegovo mjesto je došla osoba koja provodi istu poltiku kao i on.

Tragedija je u tome što smo mi (porezni obveznici) oni koji plaćaju njihov kriminal i što iznos novca stavljen u džepove korumpiranih birokrata i  farmaceutskih kompanija zbog kupovanja skupljih lijekova nadmašuje iznos kojeg država prikupi od “dopunskog osiguranja” i participacije. Ono što mi tražimo je da na osnovnoj listi HZZO-a bude samo najjeftiniji lijek identičnog sastava i pakiranja, a da se skuplji može uzeti jedino uz nadoplatu.

Istovremeno tražimo da se ukine dopunsko osiguranje i participacija koju je uvela HDZ-ova vlada, te da liječnje pacijenata bude kao što je bilo i prije uvođenja tog parafiskalnog nameta  – besplatno.

Postavlja se i još jedno pitanje –  da li je za propisivanje skupljeg lijeka istog sastava (tj. istog lijeka), kriv pojedini liječnik sa “dna” piramide, ili ona ekipa na vrhu koja masti brkove i govori drugima o “stezanju remenja”, dok oni istodobno ne znaju što bi sa silnim parama koje stavljaju u džep?

Osnovnu listu lijekova” HZZO-a u Word ili Zip formatu.

Samo da napomenem, godišnje se za lijekove izdvaja preko 4 milijarde kuna (u 2009. 4,615 mlrd). Za lijekove na recept 3,33 milijarde kuna, dok se troškovi bolničkih lijekova procjenjuju se na milijardu kuna (podaci preuzeti iz državnog proračuna za 2009.). U ove bolničke vjerojatno su ubrojeni i posebno skupi lijekovi za koje je iz proračuna izdvojeno 550 milijuna kuna.

Kada bi ukupna ušteda na njima bila samo 10%, to bi bilo barem 400 milijuna proračunskih kuna. Ono što hoću reći je da ima mjesta unutar proračuna gdje bi se mogao ‘stegnuti remen’, međutim politička elita spremna je ‘stezati remen’ jedino ako se uzima novac ionako već opljačkanim građanima. Stezanje remena na račun HDZ-ovaca i ekstra-profita farmaceutskih kompanija vrlo vjerojatno nećemo doživjeti sve dok se ljudi kriminalnog mentaliteta ne maknu sa vlasti.

Zahvaljujući preplaćivanju ljekova Pliva ostvaruje preko milijardu kuna profita svake godine i budući da su vlasnici stranci taj novac se mijenja u eure i odlazi iz zemlje

Read Full Post »

Kao prvo moram napomenuti da razlozi nisu religijske nego zdravo-razumske naravi. Hrvatski GDP per capita, odnosno godišnji prihod po osobi procjenjuje se na 17.703$, a onaj SAD-a  na 46.442$, populacija Hrvatske procjenjena je na 4,489,409 stanovnika, a ona SAD-a na 310.297.000.

Sada ću vam pokazati koliki bi bio ekvivalent SAD kada bi izdvajao za vjerske zajednice sredstva u istom omjeru kao i Hrvatska. Dakle, mi dajemo 310 milijuna kuna godišnje svim vjerskim zajednicama zajedno, međutim kao što rekoh, Amerikanaca je 69,0514 puta više, dakle iznos od 310 milijuna kuna treba pomnožiti sa tom brojkom da se vidi ekvivalent tih sredstava, tako dolazimo do iznosa od 21.405.934.000 odnosno do 21,4 milijarde kuna. Međutim, SAD ima 2.6233 puta veći GDP po stanovniku od nas, dakle dobiveni iznos treba pomnožiti sa tom brojkom i tako dolazimo do 56.154.186.662, odnosno do 56,154 milijarde kuna!

Dakle radi se o golemoj cifri, pomalo nerealnoj međutim da li Američka vlada izdvaja toliko novaca za vjerske zajednice, ili pak možda više ili manje? Odgovor je jednostavan, ne treba vam nikakva matematika. Američka vlada vjerskim zajednicama daje 0 dolara = 0 kuna godišnje (za religijske svrhe).

Da li se itko buni protiv toga? Pa naravno da ne zato jer je u SAD-u država odvojena od religije. Međutim ono što se u SAD-u podrazumjeva, našim političarima je neshvatljivo. Međutim sada ću vam objasniti zašto nije dobro da se vjerske zajednice financiraju iz državnog proračuna.

Prije svega, treba postaviti par pitanja…

Kada bi vjerske zajednice u SADu dobivale milijarde dolara iz proračuna da li bi štitile interese vlade ili građana? Da bi odgovorio na to pitanje moram objasniti da tamo građani financiraju crkvu, dakle oni su je skloni financirati samo onda ako Crkva radi u njihovom interesu. Ako oni vide da Crkva štiti interese vlade na njihovu štetu vrlo je vjerojatno da će biti manje skloni davati lovu crkvi.

Evo da vam još malo ilustriram, kako ekonomija ide gore ili dole, jednako tako idu i prihodi vjerskih zajednica. Logično je da ako građani imaju manje novaca da će manje davati za religiju i obrnuto. Međutim u Hrvatskoj je obrnuto, građani žive sve gore, a državna izdvajanja za vjerske zajednice su sve veća.

Smisao tih izdvajanja nažalost nije dobrobit građana nego pridobivanje naklonosti vjerskih zajednica koje zauzvrat moraju afirmativno govoriti o politici HDZ-ove  vlade. Dati ću vam jednostavan primjer… Vlada uvodi harač (krizne poreze) i posljedica toga je da svi mi imamo manje prihode, a veće rashode (radi povećanja poreza).

E sada se postavlja pitanje, na čiju bi stranu trebala stati Crkva. Odgovor je relativan, ako se financira od strane građana naravno da joj ne bi bilo u interesu da građani lošije žive (kao što je trenutno slučaj) jer bi onda imala manji prihod. Međutim odgovor je relativan čak i u slučaju da se financira od strane države!

Naime, kada bi se i svećenicima odbijao krizni porez od plaće vrlo je vjerojatno da bi bili manje skloni novome nametu, međutim budući da su njihova primanja izuzeta od tog poreza njima je svejedno, Ipak, ekonomski raspad sigurno bi ih trebao potaknuti da izraze neslaganje sa vladinom kriminalnom politikom. Međutim odgovor je nažalost opet negativan, naime crkva u ovoj dobiva više novaca nego u prošloj godini. Odnosno prihodi crkve nisu vezani uz ekonomska kretanja. Upravo suprotno, što građani lošije žive crkva dobiva sve više novaca.

Takav koncept dakako odgovara Crkvi, međutim postavlja se pitanje da li takav ekonomski model ide na korist građanima? Naime često puta se govori da su svećenici previše udaljeni od običnih ljudi, da je crkva pre rasipna, da su crkva i svećenici previše okrenuti materijalnim nasuprot duhovnim stvarima i tome slično. Uglavnom mnogo je prigovora koji su utemeljeni i opravdani…

Postavlja se i pitanje da li je u interesu duhovnosti da se crkva pumpa državnim novcem? Naravno da nije, kada vi nekoga natrpate sa lovom naravno da je on više sklon okrenuti se ovozemaljskim nasuprot nebeskim stvarima. Na kraju se religija pretvara u unosan biznis i profit. Međutim postavlja se i pitanje, zašto je takvo što opasno?

Tako dolazimo do odgovora na iduće pitanje… zašto Crkva podržava HDZ? Da li je to iz emotivnih razloga? Nacionalnih? Religijskih… ili su ti razlozi puno prizemniji… To sami procjenite…

Mi vjerujem da se radi o čistom materijalizmu i nezasitnoj pohlepi. Stoga tražimo razdvajanje državnih od crkvenih, đamijskih i inih financija. Netko će reći… pa čekaj postoji međudržavni ugovor sa Vatikanom. Da i to je istina međutim ne postoji ugovor koji je neraskidiv. Ako ikada budemo izabrani u više predstavničko tijelo jedan od temeljnih uvjeta biti će početak procesa raskidanja tog ugovora.

Prestanak financiranja vjerskih zajednica dio je našeg programa usmjerenog smanjenju proračunskih rashoda, za razliku od vlade protivimo se kolektivnom kažnjavanju ljudi koji žive u našoj zemlji i žrtve su njihove kriminalne politike. Vjerujemo da je konačno došlo vrijeme da oni koji manipuliraju religijom radi profita, te podržavaju ovu nakaradnu vladu dođu na dnevni red i da se ta podmukla sprega i savez religije i politike (na štetu građana – mahom katolika) konačno prekine.

Netko će možda reći da crkva daje siromašnima i to je istina, ali nažalost po jednoj američkoj poslovici – 1 percent to needy – 99 percent to greedy, odnosno 1% potrebitima, 99% pohlepnima. Ako uistinu postoje crkveni projekti koji su usmjereni  potrebitima onda smatram da je dobro da ih država financira, ali i da se vodi knjigovodstvo odnosno nadzor nad tim sredstvima, a ne da lova opet nestane po maloprije spomenutoj izreci.

Read Full Post »

Hrvatska u Afganistanskom ratu sudjeluje sa 350 vojnika. 2011. godine troškovi Afganistanske misije biti će barem 350.000.000 kuna. Zato je bitno postaviti pitanje kakva je korist od tog rata, odnosno koje su posljedice dosadašnjih 9 godina njegova vođenja.

Prvo ću se osvrnuti na pitanje opiuma odnosno glavnog derivata za proizvodnju heroina. U Afganistanu se 2009. proizvelo 6.900 tona opiuma (90% svjetske proizvodnje).  Međutim, nije uvijek tako bilo, u srpnju 2000. vođa Talibana Mula Omar je u dogovoru sa UN-om dogovorio da se iskorjeni proizvodnja opiuma u Afgnaistanu, tako je došlo do pada u proizvodnji za 91% u odnosu na prethodnu godinu. To je ujedno bila i najuspješnija svjetska kampanja protiv proizvodnje droge. Tako je zemljište pod nasadima maka reducirano sa 82.000 hektara na manje od 8.000, međutim zemljište pod tom drogom danas je višestruko veće, pomalo nevjerojatnih 190.000 hektara. To je jedna od izravnih posljedica te vojne intervencije.

Bitno je napomenuti da je sa rastom proizvodnje došlo do pada cijene i povećanja dostupnosti heroina koji godišnje ubija tisuće ljudi po cijelom svijetu. Samo u Rusiji godišnje od predoziranja herioinom umre 30.000 ljudi, a ukupan broj ovisnika u zadnjih 10 godina povećao se na 2,5 milijuna. Uistinu šokantni podaci, korištenje te smrtonosne droge potaklo je i epidemiju SIDE/HIV-a, tako da se broj oboljelih od te opake bolesti u Rusiji danas procjenjuje na 1 milijun.  Nažalost, na HRT-u nikada nećete vidjeti ove brojke. Njima ti uništeni ljudski životi ne znače ništa, ove statistike njih ne zanimaju.

Do sada je poginulo i preko 2.000 koalicijskih vojnika, od toga 1.400 Amerikanaca, i to je posljedica vojne intervencije. O broju civila koji su nastradali može se samo nagađati, ipak broj poginulih Afganistanskih policajaca i vojnika procjenjuje se na 5.500. I to su podaci sa kojima nas masovni mediji ne žele zamarati.

A što reći o vladi Hamida Karzaia? Prožeta je korupcijom i kriminalom, a narko bossovi njegovi su prijatelji. Suvišno je napomenuti da je zlouporaba droga u samome Afganistanu eksplodirala, danas se broj ovisnika procjenjuje na 1.5 milijuna (najviša stopa na svijetu). Reći ću vam još jedan podatak – u provinciji Helmand preko 60% policajaca se drogira.

Još jedna stvar, često se govori o dobrobiti žena i ljudskim pravima, međutim ne morate biti genije da shvatite da je ljudima tamo danas gore nego je bilo prije američke vojne intervencije. Kao što im je bilo gore i nakon propale Ruske vojne intervencije koja je trajala 10 godina, koja je rezultirala smrću 1 milijuna Afganistanskih civila i 15.000 Ruskih vojnika. I tada se govorilo o borbi protiv ‘terorizma’, pogotovo onog islamskog predznaka, samo što mnogi nerado govore o tome da su CIA i Američka vlada tada izdašno potpomagale te iste teroriste protiv kojih se danas bore.

U biti cijeli ovaj rat je besmislen i odugovlačiti će se u nedogled, međutim svaki rat ima svoje dobitnike i gubitnike, problem je samo u tome što broj gubitnika daleko premašuje broj onih koji su na njemu profitirali. Obaminu administraciju nije briga niti za vlastite vojnike, dovoljno je podsjetiti na činjenicu da svake noći 107.000 veterana Vijetnamskog rata spava pod otvorenim nebom – beskućnici su.

Međutim nisu svi Američki vojnici u Vijetnamu bili gubitnici, natporučnik Ike Atkinson bio je jedan od profitera, prevozio je heroin u Ameriku u ljesovima mrtvih vojnika.  I rat u Vietnamu, kao i onaj u Afganistanu nije donio dobro niti Amerikancima niti Vietnamcima.

Međutim zajedničko im je bilo da su oba bila ideološka, a ne zdravo-razumska. U Vietnamskom se borilo protiv komunizma, propale ideologije koja je vjerovala da komunistička propaganda može promjeniti čovjeka i stvoriti besklasno društvo. U Afganistanskom je pak fokus na borbi protiv Islamskog terorizma i tu dolazimo do glavnog problema.

Naime, SAD ima katastrofalnu vanjsku politiku, a posljedica te politike je radikalizacija cijelih generacija muslimana i pojava islamskog terorizma. U biti ratovi poput onih u Afganistanu i Iraku samo raspiruju islamski fundamentalizam i pogonsko gorivo su gorivo te sulude ideologije.

Jedino rješenje je političke naravi, promjena vanjske politike koja izaziva mržnju i gnijev u milijunima muslimana. Jedino na taj način može doći do trajnog i održivog mira, odnosno ‘sloma’ islamskog fundametalizma kao smrtonosne ideologije. Drugim riječima treba prestati doljevati ulje na vatru i vodu na mlin tim fanaticima i ekstremistima.

Nažalost malo je vjerojatno da će SAD promjeniti svoju vanjsku politiku i to je njihovo suvereno pravo. Ipak, ključna misao je sljedeća – oni imaju pravo raditi što god žele, međutim NE NA NAŠ RAČUN.

Drugim riječima ne sa našim vojnicima i novcem naših poreznih obveznika. To su shvatili i u Nizozemskoj, zemlji u kojoj je zbog Afganistanskog rata došlo do raspada vlade i posljedičnog povlačenja 2000 vojnika iz tog vojnog sukoba u kojem su poginula 24 Nizozemska vojnika.

Ako ikada budemo izabrani na višoj predstavničkoj razini nikada nećemo podržavati bilo koju vladu koja provodi vanjsku politiku na našu vlastitu štetu. Izbor je jednostavan, nema tu glume, jasan je stav političke elite, kao i naš stav. Na vama je da izabrete, odnosno donesete odluku o tome kakvu politiku podržavate.

Nikada neću zaboraviti kada sam se javio uživo u emisiju Hrvatskog radija u kojoj je gostovao pomoćnik ministra obrane i u superlativima govorio o Hrvatskoj vojnoj misiji. Ja sam tada rekao da je ta vojna misija besmislena i da našoj zemlji veću prijetnju predstavlja HDZova administracija nego Talibani. Nakon toga su me istog trena isključili iz etera i na taj način pokazali tobožnju nepristranost medija pod vladinom kontrolom.

Izlazak iz tog rata predstavljati će i uštedu 350 milijuna proračunskih kuna koja se uklapa u naš program smanjivanja proračunskog deficita. Ako ste i vi protiv tog rata, niste jedini – protivi mu se i 62% Amerikanaca.

Read Full Post »

%d bloggers like this: