Feeds:
Objave
Komentari

Archive for the ‘Monetarna politika’ Category

Poglavlje 17., točnije ‘Izvješće o ispunjenju obveza‘ pokazuje da je vlada izdala naš narod i odrekla se monetarnog suvereniteta.

Vlada Jadranke Kosor umjesto pune zaposlenosti i gospodarskog rasta dogovorila je da je cilj HNB-a “održavanje stabilnosti cijena te podupiranje opće gospodarske politike Europske zajednice”. Zapazite, do ulaska u EU cilj HNB-a bio je podupiranje gospodarske politike RH, sada je cilj podupiranje EU!

U starom zakonu, bilo je navedeno da je Hrvatska narodna banka odgovorna Hrvatskom saboru. Spomenuta odredba sad je ukinuta. Uklonjena je i odredba prema kojoj je Hrvatski sabor bio zadužen za donošenje statuta Hrvatske narodne banke. Odredba prema kojoj Hrvatski sabor može nakon rasprave o određenom izvješću, koje mu je dostavila Hrvatska narodna banka, usvojiti zaključke također je uklonjena iz Zakona.

Usvojena je zabrana izravnog monetarnog financiranja javnog sektora, odnosno mogućnost da država posudi novac ili ga dobije nekreditno (bez zaduživanja) od strane HNB-a sa ciljem pokrivanja proračunskog deficita, odnosno rashoda općenito i zabranjuje se povlašten pristup javnog sektora financijskim institucijama. Odredbe koje osiguravaju uvođenje Eura kao službene valute Republike Hrvatske, također su uključene u Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci. Republika Hrvatska namjerava uvesti Euro kao svoju službenu valutu.

Od sada Hrvatska narodna banka i članovi njezinih tijela ne traže, niti su vezani uz upute Republike Hrvatske, njezinih institucija ili tijela, niti ta ista smiju odobravati, poništavati, odgađati, ukidati ili na bilo koji drugi način utjecati na bilo koju odredbu Hrvatske narodne banke u djelokrugu njezine nadležnosti.

Ono što nas čeka ulaskom u Europsku uniju jest dužničko ropstvo. Umjesto da se mali proračunski deficit (do 5%) pokriva svake godine nekreditnom emisijom, deficit (dug) će se prenostiti iz godine u godinu, odnosno akumulirati uvećan za iznose pripadajućih kamata. Budući da sav novac ulazi u opticaj kao dug, novčana masa će rasti izrazito usporeno (što će omogućiti privremenu cjenovnu stabilnost i dugoročno dovesti do stagflacije), ali će istovremeno doći do ubrzano rastućeg duga zbog efekta kamata.

Naime, monetarni sustav koji ne predviđa primarnu (nekreditnu) emisiju već samo kredit u dužem razdoblju će sigurno financijski upropastiti kompletno gospodarstvo i na osnovi kamata isisati sve vrijednosti.

Problem je u tzv. ‘kumulativnoj kamati’: Zamislite državu sa milijun poslovno sposobnih stanovnika. Svi oni će uzeti kredit od 1000 kn na godinu dana (uz 10% kamate) te će ga morati otplatiti 1100 kn. Nakon godinu dana oni moraju ukupno vratiti 1100 milijuna kuna kredita. Banka je zaradila 100 milijuna. Svi imaju 100 kuna manje nego na početku. Zbog toga možemo očekivati da će uzeti ponovno kredit ali ovaj put 1100 kuna. Sa 100 kuna poravnavaju gubitak i imaju 1000 kuna kredita. Međutim, sada moraju vratiti 1210 kuna. Nakon 2 godine svi imaju 210 kuna manje nego što su imali na početku. Banka je zaradila dodatnih 110 milijuna kuna tj. ukupno 210 milijuna kuna. Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja uz još veći gubitak novca, odnosno vi ste u sve većem dugu, a nemate više novca.

Da bi ste imali istu količinu novca morate ulaziti u sve veće dugove. Na makroekonomskoj razini događa se ista stvar, ako novac koji centralna banka pušta u opticaj (posuđuje poslovnim bankama) prije nije postojao (nije bio u opticaju), jasno je da nema novca niti za kamate koje se obračunavaju na njega. U monetarnom modelu bez nekreditne emisije, bilo kakva kamata ne može se vratiti. Taj novac ne postoji, postojati će samo ako se digne novi kredit da se s njime plate kamate, ali se sada ne može vratiti niti glavnica, niti kamata na novi kredit, zato je nužna posljedica takvog modela kreditna kriza (nemogućnost otplate duga).

Radi sve većeg opterećenja novca u opticaju dugom i visokih poreza, u EU dolazi do porasta cijena proizvoda i usluga (pada vrijednosti valute), kojeg ne prati istovremeni porast plaća. Uvođenjem Eura, stanje se samo pogoršava, a primjeri svih zemalja EU koje su prihvatile Euro pokazuju nam da je uvođenjem Eura došlo i do istovremenog pada kupovne moći. Sa protokom vremena razlika između duga i ukupne novčane mase biti će sve veća i čeka nas uspostava dužničkog ropstva i razvlaštenje države i njezinih stanovnika od kapitala koji će sa vremenom postati vlasništvo banaka u stranom vlasništvu. Iza tih banka kriju se neformalne strukture moći koje za cilj imaju porobljavanje čovječanstva i uspostavu globalne diktature. Sve veća centralizacija moći i postupno pretvaranje Europske unije iz ‘ekonomske zajednice’ u federalnu državu, korak je ka ostvarenju njihovog cilja i jedini način na koji im se možemo oduprijeti je izaći na referendum i jasno reći NE!

Ukoliko želite slobodno me dodajte na FB. Ono što je sigurno jest da je većina nesvjesna toga što ih čeka i što im zagovornici ulaska u EU spremaju (HDZ, SDP, Lesar & CO) .

Oglasi

Read Full Post »

Multiplikacija kredita i depozita krajnje je kriminalna shema kroz koju banke stvaraju novac iz ničega. Zahvaljujući virtualnom novcu stvaraju realne dugove i ekstra profit.

Problem multiplikacije proizlazi iz činjenice da se veći dio od ukupne novčane mase uvijek nalazi unutar banaka u obliku depozita. Trenutno stanje u Hrvatskoj (svibanj 2011.) bilo je sljedeće – depozita u bankama bilo je 213 mlrd. kuna, a gotovog novca (u novčanicima, kasama itd.) bilo je 16 mlrd. kuna, što će reći da je ukupna novčana masa bila 229 mlrd. kuna.

Drugim riječima, gotov novac (izvan banaka) činio je samo 7% od ukupne novčane mase, a 93% novca nalazilo se u obliku depozita u bankama.

Da bi ste razumjeli shemu potrebno je navesti konkretan primjer. Zamislite da imate 1000 kn viška i pohranite ga u banku. Istovremeno neka druga osoba (osoba X) želi kupiti mobitel od osobe Y, međutim nema novca, te uzima kredit od banke u iznosu od 1000 kn (vaš novac) i uplaćuje osobi Y taj novac na njen račun u banci. Toga trenutka dogodila se apsurdna situacija. Sada i vi i osoba Y imate po 1000 kn na računu (ukupno 2000), a stvarnog novca u banci je samo 1000 kn.

Kako je do toga došlo? Vrlo jednostavno – kredit koji je banka izdala, vratio se nazad u banku u obliku novog depozita, a ukupan iznos depozita se udvostručio iako nije bilo novog priljeva stvarnog novca (papirnatog). To što se upravo dogodilo pred vašim očima zove se “multiplikacija depozita”. Na osnovi tog multipliciranog depozita (koji u stvarnosti ne postoji) banka će uskoro izdati nekoj drugoj osobi novi kredit, iako, kao što i sami vidite, novac za novi kredit u stvarnosti uopće ne postoji.

Evo vam još jedan slikoviti primjer. Zamislite da imate 600.000 kn viška i da ste ih stavili na svoj račun u banci. Istodobno banka nekoj drugoj osobi daje 600.000 kn stambenog kredita (s vašim novcem). Taj novac ‘sjeo je’ toj osobi na račun, a ona ga je potom uplatila nekoj građevinskoj tvrtki koja se bavi stanogradnjom na žiro račun. Opet je došlo do toga da sada i vi i ta građevinska tvrtka imate po 600.000 kuna na računu (ukupno 1.2 milijuna), iako stvarnog novca u banci postoji samo 600.000.

Ovi slikoviti primjeri dani su zato, da bi vi lakše mogli shvatiti na koji način banke funkcioniraju. U praksi, depoziti se ne mogu ‘udvostručiti’ u samo jednom koraku zato jer postoji tzv. obvezna pričuva. Odnosno banke moraju 13% od svakog depozita dati HNB-u u obliku obvezne pričuve i tim novcem više ne mogu raspolagati.

Što to znači? To znači da ako vi uplatite 1000 kn na svoj račun u banci, banka će morati 13% od toga novca (130 kn), uplatiti na svoj račun u centralnoj banci i sukladno tome moći će izdati samo 870 kn kredita umjesto 1000.

Drugim riječima, banke u Hrvatskoj mogu u samo jednom koraku povećati depozite za 87% (ne mogu za 100% zbog obvezne pričuve), pod pretpostavkom da se sav novac dan kao kredit vratio nazad u depozitni sustav banke. Na osnovi tog novog – multipliciranog depozita od 870 kn (ponovno umanjenog za obveznu pričuvu), banke mogu izdavati novi kredit (iako je taj novac virtualan – ne postoji u stvarnosti).

Međutim, budući da se 7% novca nalazi izvan banaka, u prosjeku se u nazad u depozitni sustav banke ne vraća 100% od izdanih kredita, nego samo 93%. Pa ipak, usprkos gubitku od 13% (od depozita) radi obvezne pričuve i 7% (od kredita) radi toga što se sav izdani kredit ne vraća u banku kao novi depozit, banke mogu bez problema, ponavljajući proces multiplikacije (depozit – kredit, depozit – kredit…), i više nego utrostručiti realnu novčanu masu. Odnosno simulirati priljev novog novca u opticaj (uz pomoć kreditne multiplikacije) i stvarati depozite koji u stvarnosti ne postoje (uz pomoć multiplikacije depozita).

Što banka više multiplicira novac, ima sve više izdanih kredita i depozita, ali je posljedično realnog novca sve manje, radi gubitka kojeg stvara obvezna pričuva i odljev u gotovini (izvan depozitnog sustava banaka).

Zašto banke rade multiplikaciju? Zato jer su svjesne toga da 93% novca nikad ne izlazi iz banke (ljudi ne podižu svoje depozite nego ih čuvaju u banci), te da novac koji imaju kod sebe mogu u beskonačnost izdavati kao kredit. To im se isplati zato jer je kamata na kredit uvijek, 2 do 3 puta veća od kamate na depozit. Sukladno tome, pokrivenost depozita realnim novcem kod nas iznosi samo 10%, što će reći da u bankama nema više od 20 milijardi kuna, iako se u teoriji unutar njih nalazi 207 mlrd. kuna depozita.

Zato se depoziti u rječniku bankarstva ne nazivaju novcem, nego ‘kvazi novcem’. Odnosno, kvazi novac predstavlja novčana sredstva koja nisu novac, ali se lako mogu pretvoriti u novac. Međutim, tako je samo u teoriji jer se u praksi zna dogoditi da sve štediše u istom trenutku navale po svoj novac (depozite) i žele ga podići u gotovini. To se na engleskom zove ‘bank run’.

Zato nam navala štediša na svoje depozite (‘bank run‘) može omogućiti da uništimo banke u doslovnom smislu te riječi. Tada banke postaju nelikvidne i propadaju jer nemaju sa čime isplatiti komitente (depoziti nisu pokriveni stvarnim novcem). U isplati im može pomoći samo HNB, ali kao što i pretpostavljate, samo do iznosa koliko iznosi obvezna pričuva. Zato se kaže da je bankovni sustav zasnovan na povjerenju (banka se nada da komitenti nikada neće odjednom povući više od 10% od ukupnih depozita).

Ukoliko se dogodi ‘bank run’, banku kroz proces sanacije preuzima država, a dio multipliciranih depozita pretvara u realne izravnom emisijom novca od centralne banke. Bitno je napomenuti da je nacionalizacija (razvlaštenje dotadašnjih vlasnika) izravna posljedica sanacije jer sada država, pošto je preuzela obveze banke, preuzima i vlasništvo nad njom. Zato naša stranka (SP) ne zagovara klasičnu nacionalizaciju banaka (država pravnim aktom preuzima banku), nego monetarnu reformu čija će posljedica biti navala štediša na banke i posljedično preuzimanje tih istih od strane države. Više o tome možete čitati ovdje.

Zašto je multiplikacija loša za nas?

Za razliku od duga koji je stvoren nepostojećim novcem, dobit koju banke ostvari u ovoj shemi je stvarna (iako je kao i dug stvorena nepostojećim novcem – multiplikacijom kredita i depozita), te se izvlači iz zemlje, budući da je 92% banaka u stranom vlasništvu (kune se mijenjaju u eure i šalju van). Na taj način strane banke nas drže u ekonomskom ropstvu i iz naše zemlje izvlače stvaran novac. Odnosno ostvaruju dobit bez ikakvog rada i ulaganju.

Evidentno je da je nužno napraviti promjenu u monetarnom sustavu, odnosno podići razinu obvezene rezerve na 50% kako bi se bankama onemogućila kreditna multiplikacija. Tako bi se onemogućilo gomilanje duga i inflacija (rast cijena) uz pomoć nepostojećeg novca, te ostvarivanje profita (izvlačenje dobiti iz zemlje) bankama bez istovremenog ulaganja kapitala.

Država putem nekreditne emisije stvarnog novca (sa ciljem pokrivanja proračunskog deficita), a ne banke (uz pomoć nepostojećeg novca putem multiplikacije kredita i depozita), mora imati ulogu puštanja novog novca u opticaj. Jasno je da u tom slučaju ne bi došlo do hiperinflacije jer bi država otpuštala relativno malu novčanu masu (godišnji deficit proračuna je samo 4.6%), a banke ju ne bi mogle multiplicirati. Istodobno država i njeni građani se ne bi nalazili u dužničkom ropstvu, a banke bi umjesto profitera na tuđoj muci, trudu i radu postale servis ekonomije.

Bitno je reći, da država u ovom modelu može pomoći ekonomiji spuštanjem poreznih stopa i namjernim stvaranjem malo većeg deficita kojeg bi poslije nekreditno pokrila sa ciljem provođenja ekspanzivne monetarne politike (ciljane inflacije), bez straha od visokih stopa inflacije jer će bankama biti onemogućena multiplikacija novca i neće moći simulirati veći priljev novčane mase od one koja uistinu postoji.

Zapamtite, vi i država nalazite se na istoj strani, a banke i politička elita na drugoj. Nažalost naša politička elita trenutno je u službi banaka, te uništava narod i državu kako bi sebi prigrabila korist. Ukoliko glasate za stranke koje ne žele prekinuti ovu kriminalnu šemu, ona će se nastaviti. Prenošenjem istine vi možete učiniti da i drugi oko vas saznaju na koji nas način banke pljačkaju i izrabljuju.

Zapazite još jednu stvar, multiplikacija novca uvijek ide zajedno sa dužničkom doktrinom (i posljedično uvijek dovodi do kreditne krize). Zato je jedini način da se stvori dugoročno održiv financijski sustav uvođenje nekreditne emisije (puštanje nezaduženog novca u opticaj od strane države) i istodobno suzbijanje multiplikacije novca koju rade banke.

Naravno, banke tvrde da država ne bi smjela raditi emisiju realnog (stvarnog) novca, a da bi one trebale imati pravo na stvaranje novca iz ničega (multiplikaciju depozita i kredita), te ostvarivanje dobiti bez rada i ulaganja (vampirizam). O tome možete više čitati u članku pod naslovom “Pitanje svih pitanja”.

———————————

Misao za kraj …

“Kada bi ljudi radili međusobne transakcije bez posredstva banaka (posuđivali novac jedni drugima) ne bi mogli raditi inflaciju kreditnom multiplikacijom jer onaj koji posuđuje novac nikad ne bi mogao dati novac kojeg nema (ne postoji). Samo poslovne banke mogu posuđivati novac kojeg su stvorile posudbom.” Irvin Fisher

Ako vas ova tema više zanima, obavezno pročitajte sljedeću knjigu

Read Full Post »

Mnogi ljudi smatraju da je monetarna politika kakvu provodi Rohatinski dobra za našu zemlju. Međutim, zašto se onda cijela ekonomija raspada? Zašto ljudi ostaju bez posla? Zašto je sve više blokada i ovrha? I konačno, zašto smo gurnuti u dužničko ropstvo?

Odgovor je jednostavan, njegova monetarna politika doslovna je kopija Argentinskog modela, tamo su naime – kao i kod nas, vladali korumpirani političari koji nisu znali kako prikriti katastrofalno stanje u ekonomiji, odnosno kako sačuvati nerealno jak tečaj njihove valute (peso), a da ne moraju prestati sa teškim kriminalom i promjeniti propalu gospodarsku politiku.

Strani bankari ponudili su im jednostavno rješenje, vezati će njihovu valutu uz američki dolar (1:1), uz dva uvjeta, predati će tim istim kraljevima novca svu svoju profitnu ekonomiju u ruke (rasprodaja ‘obiteljskog srebra’), a građane pretvoriti u robove stranih banaka (američkih, talijanskih itd.). Dogovor je uskoro postignut, međutim vjerojatno se pitate kako je moguće vezati peso uz dolar u omjeru 1:1?

Centralnu banku trebalo je pretvoriti u mjenjačnicu i za svaki peso kojeg su pustili u opticaj tražiti pokriće u dolarima, a kako doći do dolara? Zaduživanjem! Drugim riječima banke ili država bi se zadužile kod matičnih banaka, MMF-a ili Svjetske banke u dolarima, koje bi potom kod centralne banke razmjenile u peso. Na taj način svaki peso pušten u opticaj imao je pokriće u vanjskom dugu (dolarskom). I tako je korumpirana politička elita rješila problem stabilnosti tečaja. U takvom modelu guverner centralne banke nije osoba koja aktivno vodi monetarnu politiku, nego samo osoba koja provodi zadani monetarni model.

Zašto ovaj model nije dobar? Više je razloga, prvi je u tome što on nudi samo privremeno rješenje, naime kako vrijeme prolazi više se ne zadužujete zato da bi puštali novac u opticaj, nego i zato da bi otplaćivali prethodne dugove. Odnosno, radi efekta kumulativne kamate morate se ubrzano zaduživati iako ukupna novčana masa raste izrazito sporo (barem 4 puta sporije od duga). Posljedično se događa sljedeće, svi su velikim dugovima, a novca u opticaju je malo, ekonomija se pod pritiskom enormnih dugova (budući da se vanjski dug uvijek preljeva u unutarnji) i nelikvidnosti (koji su posljedica restriktivne monetarne politike – malo novca u opticaju) doslove raspada, a ljudi ostaju bez posla. Također, budući da je domaća valuta nerealno jaka uvozna roba je jeftinija od domaće, što dovodi do pojave tzv. “kasino ekonomije”. Umjesto da se stvaraju nove vrijednosti, ekonomija se svodi na trgovinu uvoznom robom.

Nitko ne mora biti genije da shvati da je ovakav model neodrživ, Argentina ga je počela provoditi 1991.g., a do potpunog sloma i odbacivanja takvog modela došlo je deset godina kasnije (2001.). Naime, osim nerealno velikog vanjskog duga, postoje još mnoge neželjene posljedice takvog monetarnog modela:

1. Porast nezaposlenosti (sa 6.1% 91′ na 25% 2002.g.)
2. Porast siromaštva (zato jer se raspada ekonomija)
3. Stagflacija (rast cijena proizvoda i usluga uz istovremeni pad plaća i porast nezaposlenosti)
4. Rasprodaja sve domaće profitne ekonomije stranim korporacijama (koji potom daju otkaze domaćim ljudima i izvlače sav profit iz zemlje)
5. Strane banke drže domaće ljude u dužničkom ropstvu

Nije mi trebalo puno da shvatim da se identična situacija trenutno događa u našoj zemlji. Ono što je najžalosnije jest da politička elita iskorištava neznanje građana te im različite političke opcije (SDP/HNS i sl.) obećavaju “nova radna mjesta”, “manji vanjski dug”, “bolji standard”, “porast proizvodnje”, “veći gospodarski rast” i slično, ali unutar postojećeg modela, a to je dakako nemoguće.

Uglavnom savršeno je jasno da su ti ciljevi unutar postojećeg monetarnog modela jednostavno neostvarivi. Odnosno da bez obzira na to da li na vlasti ostao HDZ, ili ga zamjenio SDP neće doći do nikakvih stvarnih promjena u društvu ukoliko ne dođe do promjene monetarnog modela. Samo da podsjetim one koji ne znaju, za vrijeme koalicijske vlade (2000-03′) tzv. oporbenih stranka – SDP, HNS, HSLS, HSS, LS i IDS došlo je do još žešćeg raspada ekonomije nego u doba HDZ-a. Nezaposlenost je rasla svake godine, krajem 1999. bilo je 321.000 nezaposlenih, već krajem 2000. 357.000, 2001. 380.000, a krajem 2002. 415.000. Odnosno broj nezaposlenih je u doba SDP porastao za skoro 100.000, vanjski dug se udvostručio sa 9.9 na 19.9 milijardi eura, umjesto revizije pretvorbe i privatizacije došlo je do dodatne rasprodaje državne imovine strancima (HT i INA), porezi nisu smanjeni, a sva predizborna obećanja su iznevjerena. Uglavnom razlog zašto je HDZ opet došao na vlast bila je potpuna nesposobnost SDP-ove vlade, koja je nastavila provoditi isti monetarni model koji je HDZ uspostavio 1994., odnosno model u kojem HNB funkcionira kao mjenjačnica, a ne kao centralna banka, samo što je kuna, za razliku od pesa vezana uz euro, a ne uz dolar.

Budući da sam bio svjestan posljedica tog katastrofalnog ekonomskog modela, te činjenice da on prije ili poslje vodi ka raspadu ekonomije i dužničkom ropstvu svaku zemlju koja ga provodi (nas je već odveo), odlučio sam izazvati sustav. Otići na Markov trg, govoriti protiv HDZ-a, izvesti narod na ulicu i oboriti mafiju sa vlasti. Ove stvari nisam isticao tada jer ih mediji nisu htjeli prenositi, a ljudi ne bi mogli razumjeti zato jer je za objašnjenje ovih stvari potrebno više od 15 sekundi koliko su mi mediji maksimalno davali prostora na vijestima. A budući da sam se borio protiv istog sustava (banaka i političke elite) koji u svojim rukama drži medije, bilo mi je jasno da će ove stvari koje sada čitate morati pričekati da prosvjedi završe. Sada počinje politička borba jer se ovaj ljudožderski sustav koji uništava čovjeka mora promjeniti, a narod biti oslobođeni iz čeličnog zagrljaja banaka.

Kako su se Argentina i Ekvador rješili vanjskog duga možete vidjeti ovdje.

(Zanimljivo je da je 20ak dana nakon objave ovog članka portal dnevno.hr objavio članak gotovo identičnog naslova “Hrvatska se treba ‘odlijepiti’ od eura jer će završiti kao Argentina!” kojeg potpisuje poznati ekonomist Guste Santini)

Akademik Zvonimir Baletić i grupa monetarnih ekonomista nedavno je izdala knjigu “Novac i ekonomski rast: Monetarna politika ekonomskog rasta i zaposlenosti”. Bit svega što oni tamo govore (4. točka programa) je prestanak vezivanja kune uz euro (de-euroizacija) i zapazite ovo: zabrana primjene tzv. “valutne klauzule”, odnosno predlažu da se izvrši tzv. “redenominacija” postojećih ugovora o kreditima s “valutnom klauzulom” u kredite izražene u hrvatskoj valuti. Paradoksalno, u isto to vrijeme, Milanović u ime SDP-a izlazi u medije i govori protiv ukidanja valutne klauzule. Evidentno je da taj čovjek sa ekonomijom nema veze i da će se ovo mrvcarenje koje radi HDZ nastaviti ukoliko SDP dođe na vlast.

Read Full Post »


U članku na temu našeg protivljenja Europskoj uniji, objasnio sam, da u njihovom modelu kojeg su naši prekopirali, nije moguće otplatiti dug nego on samo raste. Zbog toga su ljudi sve zaduženiji, život je sve teži, ekonomija propada, a strane korporacije i banke preuzimaju sav kapital u zemlji.

Naime, Maastrichtski ugovor stavio je svjetsko tržište novca (zaduživanje) kao jedini mehanizam kontrole deficita i zabranio druge mehanizme puštanja novca u opticaj (nekreditnu emisiju državi od strane centralne banke). Zato sve zemlje EU imaju eksponencionalno rastuće dugove i najzaduženije su na svijetu.

Izlazak iz tog ropstva moguć je jedino slamanjem dužničkog ropstva. Ista stvar koja se trenutno događa u Hrvatskoj dogodila se u Argentini. Naime za razliku od kune koja je vezana uz euro, njihova je valuta bila vezana uz dolar. Drugim riječima i njihova centralna banka funkcionirala je kao mjenjačnica, njihova valuta imala pokriće u dugu, ukupna novčana masa rasla usporeno, a dugovi ubrzano. Jedini izlazak iz te situacije bio je otpis 70% vanjskog duga, te potom promjena monetarnog modela (da centalna banka opet ima ulogu banke).

U Ekvadoru se dogodila slična situacija, naime MMF ima strategiju kojom uništava i gura u dužničko ropstvo zemlju po zemlju, međutim osim što natovari zemlju dugom, istovremeno ju i razvlasti od svog profitnog kapitala koji odlazi u ruke nekolicine stranih multinacionalnih korporacija. Naime, rasprodaja državne imovine stranim korporacijama jedan je od ključnih uvjeta za dobivanje njihovih “paketa pomoći”, odnosno novog zaduživanja da bi se mogao otplatiti stari dug.

Kako se Ekvador ‘izbavio’ iz situacije sličnoj Hrvatskoj? Morao je promjeniti svoj odnos sa MMF-om, naime ta parazitska organizacija kontinuirano je isisavala novac iz zemlje i opterećivala ju novim dugom. Pa ipak, političke elite u Ekvadoru uporno su provodile slugansku i poslušničku politiku prema MMFu i tvrdile da takva politika izrabljivanja nema alternative.

Međutim, tada se pojavio jedan ekonomist Rafael Correa, on je tvrdio da je uzrok bijede i siromaštva u njihovoj prirodnim resursima bogatoj zemlji dužničko ropstvo i korumpirani političari, a ne “lijeni ljudi koji premalo rade i puno su plaćeni”. Naime medijske elite nam uporno serviraju poruku da je nama loše zato jer malo radimo i imamo prevelike plaće, iako je svima jasno da u Hrvatskoj posla nema, a plaće su izrazito male i jedva pokrivaju osnovne životne troškove.

Nije trebalo puno čekati da narod sa oduševljenjem prihvati stvari o kojima je on govorio. Naime, on se nije borio protiv određene političke stranke, nego protiv sustava kojeg su zagovarale sve ostale političke stranke. Uskoro se dogodilo ‘nečuveno’, izabran je za predsjednika i napravio stvarne promjene u toj zemlji.

Prva se odnosila na deportiranje iz zemlje svih predstavnika institucija koje su Ekvador dovele u takav ropski položaj, konkretnije, iz zemlje je deportiran predstavnik Svjetske Banke Eduardo Somensatto zajedno sa svim MMFovim dužnosnicima koji su djelovali kao savjetnici u njihovoj centralnoj banci. Jedan od njih bio je i Bob Traa, koji je dugo vodio politiku ekonomskog uništenja i porobljavanja Ekvadorskog naroda. Budući da je svoj posao radio jako dobro, MMF ga je nakon deportacije postavio za svog predstavnika u Grčkoj.

Zanimljivo je da sada Bob Traa u ime MMF-a traži da Grčka vlada proda svoje plaže i otoke, smanji plaće, digne poreze, privatizira energetski sektor i preda ga u ruke multinacionalnih korporacija, poveća postojeće poreze i uvede nove, uglavnom plan uništenja za Grčku isti je planu kojeg MMF ima za Hrvatsku i svaku drugu zemlju koja prihvati ekonomski i monetarni model kojeg MMF zastupa.

Correa je objasnio da je deportirao dužnosnike MMF-a i Svjestske banke zato da bi “popravio štetu koje su ti nepošteni birokrati napravili našoj zemlji i spasio državu od dužničkog ropstva”. Pola godine kasnije, Rafael Correa napravio je istu stvar kao i Argentina par godina ranije, jednostavno je rekao da narod ne treba plaćati dugove koje su stvorili korumpirani pojedinci (ala Sanader, Šuker, Dalić i Kosor) koji su radili u interesima političke elite, stranih korporacija i financijskih institucija, te proglasio nevažećim (otpisao) 70% vanjskog duga kojeg je Ekvador imao.

Tako je Ekvador izišao iz bijede i siromaštva, odnosno iz dugogodišnje krize, te je tako zaustavljena ekonomska eksploatacija i isisavanje novca iz zemlje. Posljedično došlo je do oporavka ekonomije, gospodarskog rasta i pada nezaposlenosti.

Međutim političke elite u Hrvatskoj nemaju namjeru napraviti ono što je Rafael Correa napravio u Ekvadoru, upravo suprotno, umjesto da se promjeni ekonomska politika, MMFovi ljudi kao npr. Neven Mates postavljaju se u savjet HNB-a.

Da ne duljim previše, naš je cilj da Hrvatska napravi isto što su već napravili Argentina i Ekvador, odnosno da vratimo našoj zemlji monetarni suverenitet, smanjimo porezne stope i na taj način učinimo Hrvatsku ekonomiju ponovno konkurentnom, te da istodobno oslobodimo ljude od dužničkog ropstva u kojem ih drže strane banke.

HDZ nas je opljačkao, napravio dug, izvukao novac iz zemlje i tog novca više nema. Ne želimo da naš narod bude dužničko roblje radi mafije koja je dobila izbore glasovima mrtvih i propagandom plaćenom iz crnih fondova. Vanjski dug neka vrate oni koji su ga i napravili – HDZovci.

PS: Argentinci su shvatili da je dug neotplativ kada je narastao na 120 mlrd dolara (ima ih 40 milijuna). Naš je dug trenutno 67 mlrd dolara (a ima nas samo 4,5 milijuna). Drugim riječima naš dug je još manje otplativ nego njihov, ako se model ne promjeni, natovarit će našu zemlju sa još duga, pretvorit nas u robove banaka i preuzeti sav kapital. Bit ćemo robovi i sluge u vlastitoj zemlji.

Žalosno je za napomenuti da je dobar dio novca doslovce pokraden iz Hrvatske. Apsurdno je da mi vraćamo dugove koje je napravio lopov Ivo Sanader, neka novac MMF-u i Svjetskoj banci vrate oni koji su ga ukrali, a ne narod. Ono što SDP i ostatak političke elite želi jest da dugove koje su napravili kriminalci, vraća naš narod, nama je to neprihvatljivo.

Ako imate vremena pogledajte film: “Vladavina duga

Read Full Post »

U članku na temu nacionalizacije banaka objasnio sam problem teoretske i praktične neotplativosti dugova, te da je bez nacionalizacije banaka nemoguće voditi ekspanzivnu monetarnu politiku sa nižim poreznim stopama. A bez takve gospodarske politike nelikvidnost i dugovi će nastaviti ubrzano rasti, a ekonomija nam biti nekonkurentna. U takvom ekonomskom modelu uvijek ćemo imati visoku stopu nezaposlenosti, male plaće i nizak gospodarski rast (prethodne dvije godine imali smo pad BDP-a).

Ključno pitanje dakle nije ideološke nego ekonomske naravi. Sve političke opcije – lijevo/centar/desno zagovaraju koncept restriktivne monetarne politike i visokih poreznih stopa. U takvom modelu nema gospodarskog rasta i prosperiteta.

Ono što pokušavam reći jest da promjenom vlasti, odnosno zamjene HDZ-a – SDP-om neće doći do ikakvih konkretnih promjena u gospodarskoj slici naše zemlje ukoliko ne dođe do promjene ekonomskog modela. Kako ne bi bilo dvojbe oko toga moramo se vratiti u prošlost, konkretno 1999. godinu. Tada smo naime vjerovali da svi naši problemi proizlaze iz činjenice da je HDZ na vlasti, te da će smjenom HDZ-a svi naši problemi biti rješeni, a mi živjeti bolje.

Tada je SDP u koaliciji sa HSLS-om, HNS-om, IDS-om, HSS-om i LS-om obećavao sljedeće:

“Reviziju pretvorbe i privatizacije”

“Prestanak ubrzanog vanjskog zaduživanja”

“Prestanak rasprodaje državne imovine”

“Veću zaposlenost (nova radna mjesta) i bolji život za sve”

“Niže poreze”

Krenimo dakle redom i osvrnimo se na njihova obećanja –

1. Revizija pretvorbe i privatizacije nije se dogodila. Najveći kriminal u povijesti naše zemlje prošao je nekažnjeno u doslovnom smislu te riječi.

2. SDP je udvostručio vanjski dug (sa 9.9 na 19.9 mlrd €)

3. Prodali su strancima značajne udjele u HT-u i INA-i

4. Ne samo da nije došlo do pojave novih radnih mjesta (HNS obećavao 200.000 novih radnih mjesta), nego je nasuprot tome došlo do eksplozije nezaposlenosti. Kada je HDZ izgubio izbore bilo je 321.866 nezaposlenih (na kraju 1999.), ali je dolaskom SDP-a stanje krenulo iz zla u gore – 357.872 (krajem 2000.), 380.195 (krajem 2001.), 415.312 (krajem 2002.)

Što se tiče “boljeg života za sve”, sjećam se parole HDZ-a iz 2003. “promjene su došle, jeste li ih preživjeli”.

5. Porezi nisu smanjeni, neki su i povećani

Budući da su ove činjenice neosporne, jasno je da HDZ na vlast 2003. nije dovela ljubav naroda prema HDZ-u, nego razočarenje građana SDP-om i njihovim partnerima, odnosno gospodarskom politikom koju je vodila koalicija predvođena SDP-om. Netko će možda reći da nisu mogli napraviti puno zato jer je HDZ 10 godina uništavao zemlju. Međutim ta tvrdnja ne stoji, mogli su napraviti reviziju pretvorbe i privatizacije, te promjeniti monetarnu i poreznu politiku. Da su to napravili, zasigutno bi dobili izbore 2003. Međutim, nisu. Nažalost, tražili su rješenje unutar postojećeg modela, a evidentno je da HDZ-ov ekonomski model ne nudi rješenje.

Postoji i jedna izreka u narodu: “Tko želi nešto napraviti – pronaći će način, a tko ne želi – pronaći će razlog”.

Sada je situacija gora nego krajem 1999., tada je nezaposlenih bilo 321.866, a sada ih je 333.000, vanjski dug je 4,5 puta veći nego 1999. Sav profitni kapital je u rukama stranaca, zbog suludog monetarnog modela građani i tvrtke su prezaduženi i ne mogu plaćati svoje obaveze, nelikvidnost je rekordna – 40 milijardi kuna. Broj blokiranih poduzeća je 80.000, a blokiranih građana je 162.000. Da apsurd bude veći, kreditnih plasmana domaćih banaka je za 71 milijardu kuna više, nego što uopće postoji novca u opticaju. Istovremeno kreditni plasmani rastu 4 puta brže od depozita i zato je svake godine sve više loših kredita. Na FINA-i stotine tisuća ovrha čeka na izvršenje.

Pitanje koje se postavlja jest sljedeće… koje rješenje Milanović ima za rješavanje ovih problema? Odgovor je NIKAKVO… A zašto? Zato jer postojeći model jednostavno ne nudi rješenje. Naime, u članku na temu nacionalizacije banaka objasnio sam da je bez tog poteza nemoguće voditi ekspanzivnu monetarnu politiku sa nižim poreznim stopama, te riješiti problem dugova i nelikvidnosti.

To je jasno svakome tko ima imalo zdravog razuma, odnosno problem je u tome što je Milanović kukavica i nije spreman promjeniti dokazano propali ekonomski model. Upravo ta promjena ona je koju mi želimo napraviti. Zdrav razum ne daje vam puno izbora. I sami znate da ako SDP opet dođe na vlast da se ništa značajno neće dogoditi. Te da će ekonomska situacija kao i proteklih 20 godina nastaviti ići iz zla u gore. Umjesto da izvuče našu zemlju iz propasti, SDP će ju gurnuti u još veću propast, a za sve posljedice svoje katastrofalne gospodarske politike opet će kriviti – a koga drugog nego HDZ. Međutim nas zanima prosperitet, gospodarski rast i smanjenje nezaposlenosti, a ne ispravljanje netočnih navoda i prebacivanje krivnje, a to je upravo ono što SDP radi zadnjih 10 godina.

Read Full Post »

Nemoguće je imati monetarni suverenitet ako je 92% banaka u stranom vlasništvu. Međutim, pitanje koje se postavlja jest sljedeće – kakoga ga uspostaviti?. Da bi ste to shvatili morate znati dvije tajne koje su skrivene od šire javnosti, prva je da je HNB mjenjačnica, a ne centralna banka [obavezno pročitati što to znači], a druga je da banke rade multiplikaciju depozita i kredita, odnosno stvaraju novac iz ničega [obavezno pročitati što to znači].

Sukladno tome, naš monetarni sustav vrlo je sličan argentinskom prije financijskog sloma [bilo bi dobro to pročitati]. Sada dolazimo do ključne stvari, a to je sljedeća, valutna klauzula postoji zato jer je HNB mjenjačnica, onog trenutka kada se valutna klauzula ukine (izmjenom zakona o obveznim odnosima), HNB prestaje biti mjenjačnica i postaje centralna banka, odnosno počinje raditi kunsku emisiju novca (novac koji se pušta u opticaj više nema pokrića u vanjskom dugu). Tome je tako zato jer je nemoguće ukinuti valutnu klauzulu na kredite sve dok je pokriće za te iste kredite u vanjskom dugu, odnosno stranoj valuti.

Druga ključna stvar jest da je sasvim izvjesno da će puštanjem kuna u opticaj koje nemaju pokriće u vanjskom dugu (pretvaranjem HNB-a iz mjenjačnice u centralnu banku) doći do slabljenja odnosno devalvacije kune u odnosu na euro. Budući da se valutna klauzula ukida istovremeno i na kredite i na štednju, svi oni koji imaju depozite u bankama svjesni su toga da će u slučaju ukidanja valutne klauzule (i devalvacije kune) izgubiti dio svoje ušteđevine jer će kune koje imaju u bankama vrijediti manje (kako kuna bude slabila). I tu se krije bit cijele stvari, onog trenutka kada se najavi ukidanje valutne klauzule na štednju (depozite) i kredite, svi oni koji imaju novac u bankama (depozite) će krenuti na banke i tražiti da im banke njihov novac isplate u gotovini i to u stranoj valuti (da im daju eure), jer znaju da će kuna pasti, a više u bankama ne mogu štediti u eurima.

Budući da se radi multiplikacije novca koju rade banke, u bankama nalazi manje od 17% od ukupnih depozita koji tamo navodno postoje, banke neće imati sa čime isplatiti te ljude i sve će redom, jedna za drugom propasti. Da vam dam slikovit primjer, ako je ukupna količina depozita u bankama 213 mlrd kuna, one u gotovini nemaju više od 17% depozita, odnosno u svim bankama zajedno nema više od 32 mlrd kuna. Zašto banke posluju na takav način? Zato jer su shvatile da 90% depozita nikad ne izlazi iz banke nego samo mjenja broj računa, te da sav ‘višak’ novca (koji im ne treba za tekuće poslovanje) mogu izdavati kao kredit.

Upravo iz tih razloga, sve banke u argentini su propale. Iz istog razloga propasti će i sve strane banke u Hrvatskoj ukoliko se ukine valutna klauzula. To je pravi razlog zašto političke elite ne žele da se valutna klauzula ukine. Ne zato jer im je stalo do onih koji imaju deviznu štednju nego zato jer znaju, da će svi strani vlasnici banaka biti razvlašteni od svoje imovine u HR ukoliko se to dogodi. Što se događa nakon sloma banaka? Ništa posebno, država dokapitalizira banke novcem iz HNBa (sanira ih), odnosno pokrije novcem dio multipliciranih depozita (pretvori ih u realne). Tom mjerom sve sanirane banke ujedno postaju i vlasništvo države, a država postaje zajedno sa bankama i vlasnik njihove aktive koja iznosi 307 mlrd kn (svibanje 2011.), tolike su naime obveze građana, tvrtki i države prema bankama.

Tek sada država može rješiti kreditnu krizu koja je bila posljedica propalog i neodrživog monetarnog modela kojeg su strane banke i uvoznički lobi zastupale. Drugim riječima, država počinje provoditi monetarnu reformu. Da bi olakšala život prezaduženim građanima država mora ili otpisati dio duga koji je stvoren kreditnom multiplikacijom (nepostojećim novcem) ili višestruko povećati novčanu masu (napraviti devalvaciju nakon ukidanja valutne klauzule). Sve skupa pretpostavka je da će dug radi tih mjera biti realno umanjen za 80%. Kao što sam već napomenuo, alternativa otpisu dijela duga je da država napravi jaču početnu inflaciju, tako da inflacija pojede kredite.

Što se tiče onih koji imaju depozite, njihovi depoziti biti će osigurani sanacijom banaka, ali će realno vrijediti manje radi devalvacije (slabljenja kune), odnosno pretpostavka je da će izgubiti 20-25% od realne vrijednosti. Na taj način biti će ispravljene greške iz prošlosti i kreditna kriza će prestati, isto kao i masovne blokade i ovrhe. Skoro sve blokirane čeka deblokada, a imovina goleme većine ljudi koju su strane banke htjele oduzeti biti će spašena od ljudožderskih ovrha. Obitelji će biti spašene i njihova djeca neće morati ići na ulicu.

Nakon toga ide drugi dio monetarne reforme, on je usmjeren na stvaranje dugoročno održivog monetarnog modela. Drugim riječima država svoj deficit više neće pokrivati zaduživanjem (akumulacijom duga), nego nekreditnom emisijom novca od HNB-a, a banke više neće moći raditi kreditnu multiplikaciju uz pomoć nepostojećeg novca, jer će se razina obvezen rezerve podići na 50%.

Jaka kuna otići će u povjest, skupa sa restriktivnom monetarnom politikom koju su provodili Rohatinski i njegova družina. Ispred nas nalazi se ekspanzivna monetarna politika (kontrolirana inflacija do 8%), koja će biti posljedica postupnog povećavanja novčane mase. Time će Hrvatska stvoriti osnovne preduvjete za gospodarski rast, punu zaposlenost i razvoj, te dugoročno održiv i likvidan financijski sustav.

Ukoliko vas više zanima ova tematika, obavezno pročitajte knjigu “Kako je nastao novac”.

Read Full Post »

Svjedoci smo toga da postojeća monetarna politika nije dugoročno održiva.

Zvuči pomalo nevjerojatno ali usprkos golemim proračunskim rashodima, oni zapravo nisu preveliki. Sada se vjerojatno pitate kako je to moguće? Naime, kada bi se od proračuna za ovu godinu maknuli rashodi vezani uz dugove (22,4 mlrd kn), proračun bi zapravo bio potpuno stabilan!

Drugim riječima, razlog zašto je proračun u ‘minusu’ nije zbog prevelikih plaće i mirovina, nego prvenstveno radi dugova. Kada bi se iz proračuna prestalo krasti na veliko i kada ne bi bilo dugova mi bi zapravo imali prilično mali proračunski minus koji bi država jednostavno mogla poravnati novcem HNB-a, odnosno tiskati manju količinu novca.

Netko će možda reći da bi to napravilo veću inflaciju nego što sada jest, ali to bi zapravo bilo dobro za ekonomiju, zato jer bi umjesto restriktivne imali ekspanzivnu monetarnu politiku. Takva monetarna politika uvijek vodi većem gospodarskom rastu i punoj zaposlenosti.

U Hrvatskom monetarnom modelu (koji je kopija nekadašnjeg Argentinskog) sav novac koji ulazi u opticaj je dug, ne postoji nekreditna emisija novca u opticaj, a banke su jedine koje mogu pustiti novac u opticaj (u obliku kredita – duga). Kako banke dolaze do novca? Naša centralna banka (HNB) ne funkcionira kao ostale centralne banke, te umjesto da izravno posuđuje novac komercijalnim bankama, traži od njih da se vani zaduže za eure, koje potom kod HNB-a mijenjaju u kune. Drugim riječima umjesto kao banka HNB funkcionira kao mjenjačnica. Zbog toga svi krediti imaju valutnu klauzulu, budući da novac pušten u opticaj ima pokriće u vanjskom dugu.

Zašto HNB ne želi izravno posuditi kune domaćim bankama nego traži pokriće za kune u deviznom dugu? Zato jer želi održati kunu nerealno jakom. Posljedica toga su višestruke. Prva je da kuna jest jaka, ali je zato malo imamo. Odnosno, ima malo novca u opticaju i sav novac je dug. Zbog toga imamo goleme dugove i veliku nelikvidnost (poduzeća nisu u stanju plaćati svoje obaveze), pa su mnoga poduzeća (80.000) blokirana i prezadužena, te de facto ne mogu poslovati. Sa druge strane blokirano je i 162.000 građana, a na FINI trenutno na izvršenje čekaju stotine tisuća ovrha.

Budući da je kuna nerealno jaka naši proizvodi nisu konkurentni u odnosu na strane. Posljedično dolazi do raspada proizvodnje, te masovnog uvoza svega i svačega. Umjesto normalne ekonomije imamo tzv. ‘kasino ekonomiju’ (ne stvaraju se nove vrijednosti), nego se trguje uvoznom robom. Nema gospodarskog rasta.

Budući da banke vani uvijek moraju vratiti vani više novca nego su posudile, dolazi do toga da se zadužujemo kako bi vraćali dugove, a ne zato da bi ostvarili gospodarski rast. Drugim riječima iako je inflacija jako niska, odnosno količina novca u opticaju zanemarivo raste (2% godišnje), vanjski dug raste eksponencionalno (19% godišnje). To znači da se udvostručava svake 4 godine (2002. – 15 mlrd $, 2006. 30 mlrd $, 2010. 60 mlrd $). Budući da imamo ovakav luđački monetarni model umjesto gospodarskog rasta imamo gospodarski pad i eksploziju nezaposlenosti i siromaštva. Da stvar bude još apsurdnija mi uopće nemamo manjak deviza jer manjak u uvozno-izvoznoj bilanci nadoknađujemo prihodima od turizma i deviznim doznakama iz inozemstva (npr. mirovinama koje su naši građani ostvarili u inozemstvu).

Rješenje je u promjeni monetarne politike, umjesto restriktivne monetarne politike (inflacija 1-2% godišnje), treba voditi ekspanzivnu (5-8% godišnje). Prvenstveno zato jer ekspanzivna monetarna politika uvijek vodi većem gospodarskom rastu i punoj zaposlenosti. Sa druge strane, osim puštanja nezaduženog nova u opticaj na način da se manjak u državnom proračunu pokriva nekreditnom emisijom novca iz HNB-a (umjesto eksponencionalnog zaduživanja i otplate dugova novim dugovima), treba smanjiti sve porezne i kamatne stope.

Posljedica toga bila bi devalvacija (slabljenje) kune, uz zadržavanje kupovne moći (zato jer bi ih imali više), a dugoročno i do porasta kupovne moći zato jer bi došlo do rasta gospodarstva i zaposlenosti. Također, riješio bi se i problem nelikvidnosti koji je uteg oko vrata naše ekonomije. Smanjenjem poreza (i ostalih državnih nameta) dodatno bi se smanjila nelikvidnost, zato jer obaveze pravnih subjekata prema državi trenutno čine 44% od ukupne nelikvidnosti (39 mlrd kuna).

Ako vas zanima više o ovoj temi, pročitajte knjigu “Kako je nastao novac”, napisana je u obliku romana, lagano se čita i objašnjava novčani tok u Republici Hrvatskoj, problematiku novca kao duga, ulogu naše središnje banke, ali i uzročno – posljedične veze svakodnevnih problema sa kojima se susreću ljudi, od nemogućnosti vraćanja kredita, masovnih blokada i ovrha, do rasta cijena kojeg prati pad plaća.




Read Full Post »

%d bloggers like this: