“Konzumirajmo hrvatsko”

Odlazak do obližnjeg Konzuma prilično me iznenadio. Prvotna namjera mi je bila kupiti crvenu papriku, međutim šokirao sam se ugledavši da joj je cijena 20,99 kn. Tražeći dalje po polici ugledao sam drugu staklenku crvene paprike, međutim ova je koštala 8,99 kn.

Na prvoj staklenci je pisalo da je ‘Zvijezdina’, a na drugoj je bila robna marka ‘K plus’. Potom sam ‘zagledao’ malo dublje u te dvije staklenke, na ovoj ‘K plus’ pisalo je da uvezeno iz Makedonije, potom sam se zagledao u ovu drugu polazeći od pretpostavke da ako je duplo skuplja i Zvijezdina da je iz Hrvatske, međutim i ona je uvezena iz Makedonije.

Očito je jedina razlika u ambalaži, uistinu jeftin marketinški trik. Međutim, zašto uopće uvozimo papriku iz Makedonije? Dva su razloga, prvi je da imamo visoke porezne stope.

U Makedoniji je PDV (porez na dodanu vrijednost) 18%, porez na dobit 10%, a porez na dohodak isti za sve – 10%. Kod nas je PDV 23%, porez na dobit 20% (duplo veći), a porezna dohodak u rasponu između 12 i 40% (do 4 puta veći).

Drugi je razlog precijenjena kuna. Naime, mi ne uvozimo samo iz Makedonije, mi uvozimo hranu (& ostalu robu široke potrošnje) iz Austrije, Njemačke, Mađarske, Danske i drugih Europskih zemalja koje imaju veći BDP/stanovniku, odnosno veće troškove rada, da apsurd bude veći, neke imaju čak i veće porezne stope, međutim kuna je precijenjena u odnosu na euro, pa je konačna cijena njihovih proizvoda uvezenih u Hrvatsku jeftinija od naših.

Bez promjene ovakve sulude monetarne i porezne politike nikada nećemo bit tržišno konkurentni i ostati ćemo zemlja trgovaca i nakupaca. Zdrav razum govori nam da se državna politika MORA mijenjati, međutim i lijevi (SDP) i desni (HDZ) socijalisti ne pokazuju nikakve težnje u tom smjeru.

Svi oni koji propovjedaju socijalizam (visoke poreze) i monetarnu politiku po mjeri financijskih elita (visok tečaj kune), moraju znati da će nas te dvije politike odvesti u siromaštvo i bijedu, a ne bolji život i prosperitet za sve. Ljudi moraju shvatiti kako razmišljaju poduzetnici, njih zanima profit, oni će ga uvijek ostvarivati pitanje je samo da li će roba na našim policama biti domaća ili uvozna i hoće li konačna cijena proizvoda biti manja ili veća.

Samo da napomenem, prijatelj mi radi u računovodstvu jedne velike trgovačke kuće i pitam ja njega… da li vas pogađaju visoki porezi… on se nasmijao i rekao mi… porezi su uračunati u cijenu, drugim riječima krajnji kupac je onaj koji u konačnici mora platiti visoke poreze i višu cijenu proizvoda.

Read Full Post »

Zašto se u Hrvatskoj malo toga proizvodi, a puno toga uvozi?

Jučer sam bio u Getrou, bilo je zanimljivo lutati policama i tražiti neki Hrvatski proizvod, u pravilu je strani proizvod zapakiran u ‘Hrvatsku’ ambalažu (Kraša ili Podravke).

Primjer za to su ‘medena srca’ punjena jagodom, zapazite mi to uvozimo iz Srbije. Slično je i sa umakom od rajčice kojeg Hrvatska uopće ne proizvodi, nego uvozi iz Italije. Postavlja se i pitanje: “Zašto se kod nas ne proizvodi roba široke potrošnje?”

Naime, jasno mi je da uvozimo LCD monitore, ali zar nismo u stanju proizvesti običan biskvit, jedne ‘Jaffa kekse’, feta sir ili cvijeće? Zar baš sve moramo uvoziti?

Razlog za ovu tragičnu sitaciju krije se u sljedećoj činjenici – Osnovni motiv poduzetnika je profit, ako je poduzetniku oduzeta mogućnost da stvara profit , on se neće baviti nekom djelatnošću. Naime, poduzetnici su svjesni toga da im je jeftinije nešto uvesti nego proizvoditi. Visoke porezne stope, i precijenjena kuna čine strane proizvode jeftinijima od domaćih.

Zapazite poduzetnici će i dalje stvarati profit, samo neće proizvoditi, jednostavno će trgovati uvezenom robom. Ukoliko se proizvodnju u Hrvatskoj ne učini profitabilnom djelatnošću (snižavanjem poreza i slabljenjem kune), mi čemo ostati zemlja uvoznika i trgovaca umjesto da proizvodimo svoje vlastito.

Zapazite ako bi država poduzetnicima omogućila stvaranje profita (u proizvodnom procesu), poduzetnici bi sami od sebe težili proizvodnji jer bi htjeli ostvariti veću zaradu. Ono što mi želimo je napraviti takvu ekonomsku politiku gdje će poduzetnici moći ostvariti profit, radnici dobiti radno mjesto, a država smanjiti vanjsko-trgovinski deficit.

Ne postoji drugi način za otvaranje novih radnih mjesta, oživljavanje proizvodnje i ostvarivanje društva prosperiteta.

Read Full Post »

Promjena monetarne politike

Svjedoci smo toga da postojeća monetarna politika nije dugoročno održiva.

Zvuči pomalo nevjerojatno ali usprkos golemim proračunskim rashodima, oni zapravo nisu preveliki. Sada se vjerojatno pitate kako je to moguće? Naime, kada bi se od proračuna za ovu godinu maknuli rashodi vezani uz dugove (22,4 mlrd kn), proračun bi zapravo bio potpuno stabilan!

Drugim riječima, razlog zašto je proračun u ‘minusu’ nije zbog prevelikih plaće i mirovina, nego prvenstveno radi dugova. Kada bi se iz proračuna prestalo krasti na veliko i kada ne bi bilo dugova mi bi zapravo imali prilično mali proračunski minus koji bi država jednostavno mogla poravnati novcem HNB-a, odnosno tiskati manju količinu novca.

Netko će možda reći da bi to napravilo veću inflaciju nego što sada jest, ali to bi zapravo bilo dobro za ekonomiju, zato jer bi umjesto restriktivne imali ekspanzivnu monetarnu politiku. Takva monetarna politika uvijek vodi većem gospodarskom rastu i punoj zaposlenosti.

U Hrvatskom monetarnom modelu (koji je kopija nekadašnjeg Argentinskog) sav novac koji ulazi u opticaj je dug, ne postoji nekreditna emisija novca u opticaj, a banke su jedine koje mogu pustiti novac u opticaj (u obliku kredita – duga). Kako banke dolaze do novca? Naša centralna banka (HNB) ne funkcionira kao ostale centralne banke, te umjesto da izravno posuđuje novac komercijalnim bankama, traži od njih da se vani zaduže za eure, koje potom kod HNB-a mijenjaju u kune. Drugim riječima umjesto kao banka HNB funkcionira kao mjenjačnica. Zbog toga svi krediti imaju valutnu klauzulu, budući da novac pušten u opticaj ima pokriće u vanjskom dugu.

Zašto HNB ne želi izravno posuditi kune domaćim bankama nego traži pokriće za kune u deviznom dugu? Zato jer želi održati kunu nerealno jakom. Posljedica toga su višestruke. Prva je da kuna jest jaka, ali je zato malo imamo. Odnosno, ima malo novca u opticaju i sav novac je dug. Zbog toga imamo goleme dugove i veliku nelikvidnost (poduzeća nisu u stanju plaćati svoje obaveze), pa su mnoga poduzeća (80.000) blokirana i prezadužena, te de facto ne mogu poslovati. Sa druge strane blokirano je i 162.000 građana, a na FINI trenutno na izvršenje čekaju stotine tisuća ovrha.

Budući da je kuna nerealno jaka naši proizvodi nisu konkurentni u odnosu na strane. Posljedično dolazi do raspada proizvodnje, te masovnog uvoza svega i svačega. Umjesto normalne ekonomije imamo tzv. ‘kasino ekonomiju’ (ne stvaraju se nove vrijednosti), nego se trguje uvoznom robom. Nema gospodarskog rasta.

Budući da banke vani uvijek moraju vratiti vani više novca nego su posudile, dolazi do toga da se zadužujemo kako bi vraćali dugove, a ne zato da bi ostvarili gospodarski rast. Drugim riječima iako je inflacija jako niska, odnosno količina novca u opticaju zanemarivo raste (2% godišnje), vanjski dug raste eksponencionalno (19% godišnje). To znači da se udvostručava svake 4 godine (2002. – 15 mlrd $, 2006. 30 mlrd $, 2010. 60 mlrd $). Budući da imamo ovakav luđački monetarni model umjesto gospodarskog rasta imamo gospodarski pad i eksploziju nezaposlenosti i siromaštva. Da stvar bude još apsurdnija mi uopće nemamo manjak deviza jer manjak u uvozno-izvoznoj bilanci nadoknađujemo prihodima od turizma i deviznim doznakama iz inozemstva (npr. mirovinama koje su naši građani ostvarili u inozemstvu).

Rješenje je u promjeni monetarne politike, umjesto restriktivne monetarne politike (inflacija 1-2% godišnje), treba voditi ekspanzivnu (5-8% godišnje). Prvenstveno zato jer ekspanzivna monetarna politika uvijek vodi većem gospodarskom rastu i punoj zaposlenosti. Sa druge strane, osim puštanja nezaduženog nova u opticaj na način da se manjak u državnom proračunu pokriva nekreditnom emisijom novca iz HNB-a (umjesto eksponencionalnog zaduživanja i otplate dugova novim dugovima), treba smanjiti sve porezne i kamatne stope.

Posljedica toga bila bi devalvacija (slabljenje) kune, uz zadržavanje kupovne moći (zato jer bi ih imali više), a dugoročno i do porasta kupovne moći zato jer bi došlo do rasta gospodarstva i zaposlenosti. Također, riješio bi se i problem nelikvidnosti koji je uteg oko vrata naše ekonomije. Smanjenjem poreza (i ostalih državnih nameta) dodatno bi se smanjila nelikvidnost, zato jer obaveze pravnih subjekata prema državi trenutno čine 44% od ukupne nelikvidnosti (39 mlrd kuna).

Ako vas zanima više o ovoj temi, pročitajte knjigu “Kako je nastao novac”, napisana je u obliku romana, lagano se čita i objašnjava novčani tok u Republici Hrvatskoj, problematiku novca kao duga, ulogu naše središnje banke, ali i uzročno – posljedične veze svakodnevnih problema sa kojima se susreću ljudi, od nemogućnosti vraćanja kredita, masovnih blokada i ovrha, do rasta cijena kojeg prati pad plaća.

View this document on Scribd

Read Full Post »

Jedina politička opcija koja traži smanjenje poreznih stopa (PDV-a, poreza na dobit)

U prethodnom članku objasnio sam zašto u Hrvatskoj želimo napraviti kapitalističko društveno uređenje. Naime, politika redistribucije kapitala od onih koji stvaraju vrijednosti, onima koji ih ne stvaraju, ima katastrofalan učinak na Hrvatsku ekonomiju. Izravna posljedica takve redistributivne politike jest da politička i religijska elita uživa u bogatstvu i izobilju, a svi ostali žive u podjednakom siromaštvu.

Budući da se zbog visokih poreznih opterećenja na rad i kapital, te precijenjene kune u nas malo toga isplati proizvoditi, ekonomija je uvoznički orjentirana i egzistira na dug. Mi zapravo imamo konstantni pad BDP-a, a prethodni rast samo je posljedica golemih zaduživanja, a ne stvaranja novih vrijednosti (kapitala).

Budući da je ‘rast BDP-a’ potaknut samo zaduživanjem i trgovinom (uvezene robe), usprkos njegovom “realnom rastu”, broj zaposlenih ne raste. Naprotiv, došlo je do povećanja broja nezaposlenih i pada broja zaposlenih

Budući da se u Hrvatskoj ne proizvodi, nego mahom trguje i uvozi propadaju sve ostale grane gospodarstva. Takva gospodarska politika reflektira se na kretanje broja zaposlenih (u dvije godine izgubljeno 157.738 radnih mjesta), te rasta ukupnog broja nezaposlenih i umirovljenika (koji je porastao za 128.485 ljudi). Drugim riječima, stvarni broj nezaposlenih je veći od iskazanog jer velik broj radno sposobnih ljudi ide u prijevremenu mirovinu.

Budući da je opća gospodarska klima negativna, burza također ima negativnu tendenciju jer je ona samo slika općeg kretanja. Uvođenje novih poreza na kapital koje predlaže SDP samo bi ju dodatno pokopalo. Umjesto ‘pravedne raspodjele kapitala’ došlo bi do povećanja opće stope siromaštva (čime bi paradoksalno SDP dobio veće glasačko tijelo), zato jer njihova marksistička retorika pokušava zavaditi ljude na način da jedni u drugima vidimo neprijatelje, govore nam o klasnom ratu (siromašni protiv bogatih), te potiču zavist i mržnji prema ljudima koji posjeduju ikakvo vlasništvo (npr. vikendicu na moru).

To i ne čudi s obzirom na to da su oni pravni sljednik komunističke partije. Oni žele Hrvatsku zacrveniti zato da bi preuzeli vlast, a ne zato jer žele promjeniti gospodarsku politiku na bolje. Da su htjeli, već bi to napravili 2000e, ali su nastavili istu gospodarsku politiku kao i HDZ, te iznevjerili sva obećanja koja su dali, da će smanjiti PDV, povećati zaposlenost, da će ‘svi živjeti bolje’, da će stvoriti nova radna mjesta, da će napraviti reviziju pretvorbe i privatizacije, da se neće zaduživati itd. Uostalom zato su i izgubili prve iduće izbore.

Posljedica visokih poreza i velike jake kune, te ekonomije bazirane na zaduživanju i uvozu, je veliki vanjsko trgovački deficit, tako da uvoz roba dva puta premašuje njihov izvoz.

Zbog visokih poreza, dugih rokova plaćanja i preblagog kažanjavanja gospodarskog kriminala imamo konstantan rast nelikvidnosti (nepodmirenih potraživanja). Trenutni iznos nepodmirenih obveza koje imaju pravni subjekti iznosi 39 mlrd kuna.

Dug države zato raste eksponencionalnom stopom (trenutno preko 20% godišnje)

Ukoliko država ne promjeni svoju politiku, ne prestane sa redistribucijom kapitala iz privatnog sektora u ruke države, broj nezaposlenih i umirovljenika nastaviti će rasti, broj zaposlenih padati, a naše gospodarstvo i dalje stagnirati, te biti uvoznički i trgovački usmjeren.

Nažalost, što je udio državne potrošnje u ukupnom BDP-u veći, to je stopa ekonomskog rasta manja. Kod nas državna potrošnja čini 48% BDP-a. Iz donjeg grafa vidljivo je i da je kretanje stope nezaposlenosti izravno povezano sa udjelom državne potrošnje u BDP-u (veći udio državne potrošnje u BDP-u = sporiji ekonomski rast = veća nezaposlenost & obrnuto). Socijalističkim reformama i uvođenjem novih poreza, doći će do preljevanja dodatnog novca u ruke države što će dodatno usporiti ekonomski rast, te povećati stopu nezaposlenosti i siromaštva. Nažalost, političke elite to ne mogu razumijeti.

Također, paralelno sa devalvacijom kune (8,5-9 kn za €) treba uvesti dvojnu stopu PDV-a od 10% (na domaće) i 20% (na uvozne) proizvode i usluge, kao i smanjiti stopu poreza na dobit i to sa sadašnih 20% na 10%.

“Sve je jasnije da bez obzira na to koja je stranka na vlasti … ekonomija koju se guši visokim poreznim stopama nikada neće proizvesti dovoljno prihoda da bi uravnotežila buđet, kao što nikada neće stvoriti nova radna mjesta ili profit. Ukratko, paradoksalna istina je da su porezi danas preveliki, te da je najbolji način za povećanje poreznih prihoda na duge staze, smanjenje poreznih stopa sada. Primjeri mnogih Europskih zemalja i Japana nam to pokazuju, to nam pokazuje i smanjenje poreza iz 1954. Razlog je u tome što samo puna zaposlenost može balansirati buđet, a smanjenje poreza korak je ka tome cilju. Smisao smanjenja poreza nije stvaranje proračunskog deficita, nego prosperitetne ekonomije koja raste i koja može dovesti do proračunskog suficita (viška).” John F. Kennedy u svome govoru iz 1962. godinu dana prije atentata

Ako želite dobiti cjelokupnu sliku o reformama koje želimo napraviti obavezno pročitajte i članak “Kapitalističko društveno uređenje kakvo želimo u Hrvatskoj“.

Read Full Post »

Ukidanje poreza na nasljedstvo

Porez na nasljedstvo jedna je od stvari na koju moramo misliti kada umru naši najmiliji.

Mi za razliku od političke elite preziremo tu vrstu oporezivanja i tražimo da se ukine taj morbidan namet.

Ljudi ne bi trebali biti kažnjeni zato jer svoju imovinu žele prenjeti na svoje nasljednike. Ta težnja duboko je usađena u svakom ljudskom biću i mi to smatramo prirodnim pravom (latinski jus naturale). Protiv smo toga da se ožalošćenu obitelj žalosti dodatno porezom na smrt.

Tražimo da se osim djece preminule osobe, plaćanja poreza na nasljedstvo oslobode i braća i sestre preminule osobe (i njihova djeca) ukoliko imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Ako ikada dođemo na vlast brošure ‘Porezne uprave’ pod naslovom: “Oporezivanje nasljedstva i darova” tiskati će se u bitno izmjenjenom obliku.

Read Full Post »

Zašto tražimo vraćanje kinematografa u sustav PDV-a

Za one koje nisu znali izmjenama poreznog zakona iz 2000. kino ulaznice su oslobođene plaćanja PDV-a. Smisao te mjere je podržavanje umjetnosti, međutim tako je samo u teoriji. U praksi je došlo do toga da mala grupa ljudi okreće veliku lovu.

Npr. Blitz Cinestar kina prošle su godine uprihodila 10 milijuna Eura od prodaje ulaznica. Zapazite, zakon ovdje ne radi razliku između profitne i neprofitne djelatnosti, drugim riječima istim izmjenama poreznog zakona, plaćanja PDV-a su oslobođene javne ustanove u kulturi (muzeji, kazališta, knjižnice, restauratorski zavodi, orkestri), ali i multipleks kina u privatnom vlasništvu.

Velika je razlika između javnih ustanova u kulturi i kina u privatnom vlasništvu budući da su kina komercijalne naravi, te da je smisao njihova postojanja ostvarivanje profita, a ne promicanje kulture, osim ako se izraz ‘promicanje kulture’ ne odnosi i na podržavanje hollywoodske kinematografije. Naime, 99% prodanih kino ulaznica odnosilo se na filmove strane produkcije.

Smatramo da ne postoji osnovani razlog zašto bi sve ostale profitne umjetničke djelatnosti bile u sustavu PDV-a, a kinematografi ne. Odnosno, zašto bi se za ulaznice na koncert Miroslava Ilića plaćao PDV, a na kino ulaznice za projekciju ‘Društvene mreže’ ne bi? I jedno i drugo je neka vrsta umjetnosti (glazbena/filmska), i jedno i drugo je profitna djelatnost. Takav zakon čini nam se apsurdnim jer pogoduje maloj grupi ljudi koja kontrolira kinematografiju i izvlači golemi profit u ime ‘promicanja kulturne djelatnosti’.

Zakon treba ovako glasiti:

Članak 10a.

Porez na dodanu vrijednost plaća se po stopi od 0% na:

g) usluge javnog prikazivanja filmova, ukoliko su prikazivani filmovi Hrvatske produkcije

Dodavanjem, ovog boldanog dijela kinematografima bi se onemogučilo ostvarivanje ekstra-profita, a sa druge strane ne bi se štetilo Hrvatskoj filmskoj industriji. Štoviše, pomoglo bi joj se jer bi ulaznice za naše filmove bile jeftinije od stranih.

Read Full Post »

Zašto tražimo da se male iznajmljivače oslobodi plačanja poreza, paušala i obaveze vođenja knjiga

Naš cilj je poticati ljudi da budu stvaraoci vrijednosti i kapitala i da se pobrinu sami za sebe. Po našem dubokom uvjerenju, smisao postojanja države je omogučiti građanima da postanu samostalne ličnosti, a ne razvijati prosjački i sluganski mentalitet u njima.

Diljem naše obale postoje brojni mali iznajmljivaći koji se bave pružanjem turističkih usluga, i svi oni moraju plaćati državi paušalni namet i pripadajuće namete, kao i voditi knjigu prometa. Uglavnom dosta papirologije i briga sa državnom administracijom.

Naš je cilj osloboditi sve te ljude državnih nameta, maknuti ih iz poreznog sustava, dati im potpunu slobodu i reći im: “Evo imate sada svoju priliku, ulažite u kvalitetu usluge, bavite se gostima – a ne papirologijom,”

Na ovaj način mali ljudi će biti motivirani ne samo na to da stvaraju vrijednosti nego će u njima doći i do promjene mentaliteta. Shvatiti će dvije osnovne stvari, prva je da njihova egzistencija ovisi o njima samima, a druga je da država nije tu da se brine o njima nego da im da priliku da se oni pobrinu sami za sebe.

Konačni smisao ovakve politike je motivirati ljude na to da stvaraju kapital. Jednom kada vide da se rad isplati, da to što rade ima smisla, te da novac koji zarađuju ostaje u njihovom posjedu imati će više volje za stvaranjem novog kapitala.

U jednom trenutku u njima će proraditi ‘klik’, shvatiti će da smisao njihovg života nije u tome da završe ‘neki’ fakultet, pronađu siguran posao u državnom (javnom) sektoru i da životare na račun državnog proračuna.

Shvatiti će da je moguće živjeti od stvarnog rada, da država želi da oni stvaraju nove vrijednosti i budu samostalni, te da preuzmu rizik i postanu kreativni. I ono najvažnije – da shvate da je moguće živjeti od stvarnog i poštenog rada.

Najbitnije od svega, smisao ove mjere nije kupovanje glasova nego promjena sluganskog mentaliteta u ljudima. Također svi ti mali iznajmljivači će kad tad morati platiti porez, kao i svi njihovi gosti budući da je nemoguće živjeti od zraka.

Sav novac kojeg zarade prije ili poslje će biti ili potrošen ili uložen u stvaranje novih vrijednosti. Drugim riječima, samo je pitanje trenutka kada će morati platiti državi ‘njen dio’, međutim smisao ove mjere je u tome da shvate da država cijeni rad i stvaranje novih vrijednosti, te da na državu gledaju kao na prijatelja koji im jamči osobne i ekonomske slobode, a ne kao na tiranina koji im želi oduzeti sve ono što su svojim vlastitim radom i trudom stekli.

Drugim riječima, ako radiš puno – imaš puno, ako radiš malo – imaš malo.

Međutim ima još jedna promjena koju želim uvesti, vezana je uz zaštitu privatnog vlasništva i ustavnih prava. Mi čvrsto vjerujemo u ustavna prava i slobode, vjerujemo da je dom nepovrediv i da NITKO nema pravo bez sudskog naloga ući vaš dom i pretresti ga, ukoliko ne postoji opravdana sumnja da se bavite kriminalom. Davanje vlastite nekretnine na korištenje drugoj osobi NIJE kriminal. To je legitimno pravo koje proizlazi iz činjenice da ste vi vlasnik, te da imate pravo raspolagati svojom imovinom na način koji želite.

Isključivost je osnovna karekteristika privatnog vlasništva – što znači da vlasnik na temelju svog vlasničkog prava može svakom onemogućiti bilo kakav utjecaj na objekt svojega vlasništva. Država treba služiti zato da pojedincu garantira osobne i ekonomske slobodem, da zaštiti njegovo vlasništvo, a ne da maltretira male ljude koji na pošten način zarađuju svoj novac.

Pretresi stanova, oduzimanje vlasništva, te lišavanje slobode treba se događati samo u slučajevima kada je imovina zarađena kriminalom ili prihodi dolaze od koruptivne djelatnosti. Odnosno upravo onoga čemu je politička elita patološki sklona. Njih, tu mafiju koja zamračuje novac građana, koja je javne institucije pretvorila u privatne profitne centre, NJIH treba izvesti pred sudove i oduzeti im slobodu i imovinu, NJIMA treba slati inspekciju i policiju, te ih kažnjavati. a ne male ljude koji žele raditi i od svoga rada živjeti.

Kada netko govori o tome da država treba uzimati novac malim ljudima koji stvaraju vrijednosti i svojim radom žele uzdržavati sebe i svoje obitelji, kada pokušavaju zavaditi ljude na način da jedni u drugima vidimo neprijatelje, govore nam o klasnom ratu ili potiču zavist i mržnji prema ljudima koji posjeduju ikakvo vlasništvo, morate znati da nam ti ljudi žele oteti slobodu, uništiti naše živote i odvesti zemlju u gospodarsko rasulo. Ti ljudi nisu naši prijatelji.

Netko će možda reći… a što je s manjkom u državnom proračunu koji će nastati zbog smanjenog dotoka novca od poreza…? Odgovor je jednostavan, treba smanjiti rashode. Zbog sulude proračunske politike ministarstvo turizma dobiva manje novaca od religijskih organizacija, odnosno više novaca ova politička elita daje svim političkim saveznicija nego što ulaže u turizam – temeljnu granu našeg gospodarstva. takvoj politici treba stati na kraj, vjerske zajedncie moraju živjeti od novca svojih vjernika, a ne na državnim jaslama.

Ministarstvo obrane pak dobiva iduće godine preko 5 milijardi kuna?! Kakva suluda politika, kako besmisleno bačen novac… Na što? Na kupnju oružja? Na održavanje glomaznog sustava koji stvara gubitke? Na borbene avione? Na kamione? Mi takvu politiku ne prihvaćamo niti je podržavamo. Problem naše države nisu proračunski prihodi, porezi su ionako preveliki, glavni i osnovni problem su iracionalni proračunski rashodi, tu treba ‘rezati’.

*Mali iznajmljivači su oni čiji smještajni kapacitet nije veći od 16 kreveta

Read Full Post »

Zašto tražimo da se ukine “Naknada za privatno kopiranje glazbe i filmova”, tzv. ZAMP-ov namet

Prije svega treba objasniti o čemu se ovdje radi, naime izmjenom zakona o autorskim pravima uveo se porez na prazne CD-e, DVD-e, memorijske kartice, USB stickove, CD i DVD snimače, računala itd. Taj porez zove se ‘naknada za privatno kopiranje glazbe i filmova’ i odlazi HDS/ZAMP-u.

Protivimo se kolektivnom kažnjavanju i vjerujemo u osobnu (individualnu) odgovornost, odnosno smatramo da ne može neki namet biti nametnut svima, samo zato jer postoje pojedinci koji krše zakon i bespravno kopiraju glazbu i filmove.

Da bi objasnio u čemu je problem sa mentalitetom ‘svi su krivi i nitko nije kriv’ dati ću vam jedan konkretan primjer. Umjesto da se kazne oni koji su na kriminalan način proveli pretvorbu i privatizaciju te uništili mnoga poduzeća, država diže poreze svima nama kako bi nadoknadila štetu koju je počinila kriminalno nastrojena manjina budući da zbog propasti svih tih poduzeća ima manje prihode. Takav način razmišljanja kod kojeg krivci prolaze nekažnjeno, a nevini se kažnjavaju kod mene ne prolazi.

Evo vam još jedan primjer kolektivnog kažnjavanja. Maloljetnik koji je ubio Luku Ritza dobio je samo godinu dana zatvora zato jer je sustav krivnju sa ubojice prebacio na cijelo društvo (društvo je krivo zato jer je on ubio). Umjesto da ubojicu kazni sukladno težini kaznenog djela kojeg je on počinio, društvo mu gleda kroz prste i na taj način šalje poruku pojedinom kriminalcu – ali i cijelom društvu da se kriminal blago kažnjava.

Takva društvena klima nužno dovodi do porasta nasilja (tome smo svakodnevno svjedoci), jer zbog blagosti kazne nasilno ponašanje postaje društveno prihvatljivo. Posljedično cijelo društvo pati jer većina ljudi nisu nasilni i moraju živjeti u strahu i trpjeti nasilje kojeg provodi nasilna manjina. Odnosno umjesto počinitelja kaznenog djela, kažnjeno je cijelo društvo. Uistinu društvo snosi odgovornost za porast nasilja, ali glavni razlog leži u činjenici da ga tolerira. Takav način razmišljanja koji je blag prema nasilniku, a surov (okrutan) prema žrtvi meni je također neprihvatljiv.

ZAMP-ova ideja slična je tome da društvo nakladnika uvede porez na A4 papir zato jer neki kopiraju knjige na A4 papiru. Međutim, ta shema da se kazni sve (zajednička odgovornost), radi postupka manjine je nepravedna!

Drugim riječima naš stav je savršeno jasan. Nema kolektivnog kažnjavanja i kolektivne odgovornosti, postoji samo osobna odgovornost. Međutim politička elita (HDZ/SDP) jednoglasno je glasala za taj namet uz podršku predsjednika Josipovića (usput rečeno ‘pravnog stručnjaka’),

Vjerujem da sam dovoljno rekao o tome što mislim o tome nametu i mentalitetu (načinu razmišljanja) političke elite koja nas izrabljuje i pljačka.  Međutim ovo nije samo moj stav, ovo je i stav svih koji će biti okupljeni u “Savezu za promjene”, ali ne onom SDP-ovom ‘Savezu za promjene’ koji zapravo ne teži nikakvim promjenama, nego STVARNOM Savezu za promjene, političkoj stranci koju ćemo uskoro osnovati.

U pravednoj državi ne donose se lopovski zakoni, niti o njima odlučuju lobisti pojedinih interesnih grupa. Ovaj zakon dio je ‘politike koja odbija slušati ljude’, i koju politička elita uporno provodi već 20 godina.

“Visina i način ubiranja naknade najčešće se određivala lobiranjem a nije nikakva tajna da je glavni lobist HDS-a Ivo Josipović, (tadašnji) saborski zastupnik SDP-a, koautor Zakona o autorskom pravu, savjetnik glavnog tajnika HDS-a, suosnivač ZAMP-a i profesor na Pravnom fakultetu.” (link)

Na slici je Željko Brigljević direktor poduzeća Makro – Mikro koji  se pobunio protiv ZAMP-ovog nameta i kojeg je HDS/ZAMP tužio jer je ismijavao njihov namet

Read Full Post »

Zašto smo protiv poreza na dividendu?

Iako se političke elite (HDZ/SDP) kunu u to da “nisu na strani krupnog kapitala” aktivno provode ekonomsku politiku koja siromašne čini još siromašnijima, a bogate još bogatijima.

Kada sam počeo proučavati ekonomiju plaćao se porez na dividendu i na vlasti je bio SDP. Situacija je bila sljedeća –

Dobit koju neko poduzeće ostvari oporezuje se stopom od 20%. Ostatak od 80% zove se dobit nakon oporezivanja i isplaćuje se dioničarima (suvlasnicima) sukladno veličini udjela kojeg imaju u tom poduzeću. Ta dobit koja se isplaćuje dioničarima nakon oporezivanja zove se ‘dividenda‘.

Ako poduzeće A ima suvlasništvo (dionice) u poduzeću B i poduzeće B ostvari dobit nakon oporezivanja (dividendu), poduzeće A koje dobiva dio dobiti sukladno veličini vlasničkog udjela neće morati platiti nikakav dodatni porez na to zato što se dobit poduzeća ne oporezuje dva puta. Odnosno, porez na dividendu odnosi se samo i isključivo na fizičke osobe, a nikada na pravne (poduzeća).

Drugim riječima, porez na dividendu ne pogađa vlasnike onih poduzeća koje u svome vlasništvu imaju udjele u drugim poduzećima. Međutim što ako suvlasništvo u poduzeću ima privatna osoba, a ne poduzeće.

Tu nastaje problem. Naime ako se uvede porez na dividendu, privatne osobe će morati platiti porez na dividendu. Drugim riječima, njihov udjel u kapitalu je oporezovan dva puta, prvi puta nakon što je poduzeće ostvarilo dobit (porezom na dobit), a drugi put onda kada je tu dobit odlučilo isplatiti njemu kao dioničaru (suvlasniku).

Sada se pitate koga pogađa ovaj porez? Golema većina ljudi koji se nalaze na tržištu kapitala su tzv. mali dioničar, odnosno posjeduju mala kapitalna sredstva.

Njima je osnivanje poduzeća s ciljem izbjegavanja poreza na dividendu velik problem jer osnivanje firme zahtjeva puno novca i vremena.

S druge strane veliki dioničari (N.N.) koji posjeduju velike udjele u kapitalu (npr. u Privrednoj banci Zagreb) ne kupuju te dionice na ime sebe kao privatne osobe, nego na ime poduzeća koje je u njihovom u vlasništvu. Na taj način, prilikom isplate dividende (koja će ići njihovom poduzeću) oni neće morati platiti nikakav dodatni porez, niti na dividendu (jer nisu fizičke osoba), niti na dobit (jer se dobit ne oporezuje dva puta).

Što ako SDP dobije vlast i uvede porez na dividendu, a vi kao građanin (fizička osoba) ostvarite dividendu u iznosu od 50.000 kuna? Vi ćete morati platiti porez na dividendu, a neko poduzeće (pravna osoba) koje ima 20 puta više dionica i ostvari 1.000.000 kn dobiti ne, zato što nije fizičke osobe i porez na dividendu se ne odnosi na njih!

Sada ja vas pitam kome porez na dividendu pogoduje? Malim ulagačima ili krupnim ribama? Vjerujem da vam je jasno!

Budući da zastupamo drugačije mišljenje od političke elite vjerojatno vas zanima i gdje se nalazimo na ‘političkom spektru’ – to možete vidjeti ovdje.

Read Full Post »

Zašto tražimo izmjenu ‘Zakona o porezu na promet nekretninama?’

Danas mi je stiglo rješenje porezne uprave zbog kupnje stana. Odmah uviđam da postoji jedan apsurd. Naime stan sam morao kupiti s garažnim mjestom – nisam imao izbora.

Budući da je to moja prva nekretnina i da je stan male kvadrature na njega nisam morao platiti porez na promet nekretninama.

Pa ipak, u poreznom rješenju na moje garažno parkirno mjesto (u sklopu zgrade) gleda se kao na zasebnu nekretninu koja nema veze sa stanom, iako sam jednim ugovorom kupio stan i garažu.

Odnosno na garažu se gleda kao na ‘drugu nekretninu’ koja ‘ne rješava stambeno pitanje’. Kakav suludi zakon!

Pa zar nije logično da se na šupu ili garažu kupljenu zajedno sa stanom gleda kao na dio te ‘prve nekretnine’, umjesto da se gleda kao na zasebnu u smislu ‘poreza’.

Zakon treba izmijeniti da glasi ovako: “Na prateće prostorije kupljene s prvom nekretninom kojom se rješava stambeno pitanje, a izdvojene su od stana (šupa, garaža, ostava), ne plaća se porez na promet nekretninama ako su manje od 10 m2 neto korisne površine”

Normalnim ljudima to je savršeno očito. Pa ipak, političkoj eliti koja piše zakone i njihovim produženim rukama u poreznoj upravi ove vrlo jednostavne stvari su neshvatljive.

Drugi problem vezan je uz to što “Zakon o porezu na promet nekretninama” gleda samo na kvadraturu ‘prve nekretnine’, a ne na njenu ukupnu cijenu. Njima je svjedno (ako ste samac) radi li se o 50m2 u Bogovićevoj ulici u centru Zagreba ili 50m2 u Kutini, iako je ovaj stan u Kutini 3 ili 4 puta jeftiniji. Drugim riječima, vi stan od 100m2 u Kutini možete platiti manje nego što bi ste platili za stan u Bogovićevoj, ali ćete usprkos tome morati platiti ‘porez na promet nekretninama’, koji kupac stana u Bogovićevoj uopće neće morati platiti jer stan nema više od 50m2.

Zakon je sulud, porez se plaća na ‘višak’ kvadrata neovisno o cijeni samog kvadrata. Moja je želja da ljudi žive u stanovima normalne veličine, a ne u skučenim prostorima, te smatram da bi država trebala učiniti sve da ljude oslobodi tog nameta i učini ‘svoj dio’ kako bi pomogla tim ljudima da prežive iz mjeseca u mjesec, od rate do rate kredita.

Ti ljudi ne traže milost, ne traže niti socijalnu pomoć, ne traže niti ‘gradski stan’, ne traže ništa osim toga da ih država prestane izrabljivati.

Zakon treba izmijeniti da glasi ovako: “Kupac ne plaća porez na kupnju prve nekretnine, ukoliko ona ima stambenu namjenu“.

Read Full Post »