Čitajući mnoge naše članke mogli ste vidjeti da se zalažemo za male poreze, da vjerujemo u načela tržišne ekonomije i slično. Međutim u zadnje vrijeme pojavljuje se pitanje, kakav je naš stav o gospodarenju prirodnim resursima i privatizaciji komunalnih poduzeća.
Prije svega, prirodni resursi nešto su što svaka zemlja posjeduje i oni služe zato da bi ljudi koji u toj zemlji žive mogli imati nekakvu korist od njih. Međutim njihovom ‘privatizacijom’ korist koju ljudi imaju od njih je manja nego prije privatizacije.
Sa ostalim granama gospodarstva je suprotno, naime tržišni principi prisiljavaju poduzetnika da nudi što kvalitetniju robu/uslugu po što nižoj cijeni. Međutim kod gospodarenja prirodnim resursima u pravilu dolazi do toga da je nakon privatizacije usluga skuplja, a da nije istovremeno i kvalitetnija ili je eventualno povećanje kvalitete nesrazmjerno povećanju cijene.
Kamo vodi privatizacija prirodnih resursa najbolje nam pokazuje slučaj sa plinom iz Jadranskog mora. Naime, Hrvatska proizvodi 80% plina koji joj treba, međutim istovremeno pola od te proizvodnje, dakle 40% od naših ukupnih potreba izvozimo Talijanima po četri puta nižoj cijeni nego što ga uvozimo od Rusa.
Drugim riječima, umjesto da uvozimo samo 20% od ukupno potrošenog plina, mi uvozimo 60% i to po četri puta većoj cijeni nego što ga izvozimo. Zbog toga se non stop povisuje cijena plina. Postavlja se i pitanje, kakava je alternativa ovom modelu?
Vrlo je jednostavna, obustava ugovora sa Talijanima i nacionalizacija poduzeća koje trenutno tamo crpi plin (INAgip), u kojem vlasničke udjele ima AGIP i INA (pola/pola). Nakon toga, isti plin koji prodajemo Talijanima prodavati domaćim potrošaćima po toj istoj cijeni. Konačna cijena plina za potrošaće bi bila prosjek cijene domaćeg i Ruskog plina (u omjeru 80:20), na kojeg bi bila dodana marža 15% na koju bi distributer imao pravo + PDV.
Drugim riječima, cijena plina bi bila barem za pola manja nego je trenutno. “Hrvatska trenutno izvozi plin po cijeni od 6 do 8 centi po kubiku dok istovremeno uvozi nekvalitetni ruski plin po cijeni od gotovo 25 centi po kubiku. Građani ga pak plaćaju četrdeset centi po kubiku i najavljuju se nova poskupljenja” (link). Kako će se kretati cijena plina dakle ovisi isključivo o tome kakav model upravljanja prirodnim resursima ljudi odaberu na izborima. Odnosno, naš model, ili HDZ/SDP (& svi ostali) model.
Međutim, dotaknimo se pitanja gospodarenja komunalnim poduzećima. Trenutno država kreće sa prodajom svojih udjela u lokalnim poduzećima koja se bave distribucijom vode. Mi se protivimo SVAKOJ privatizaciji komunalnih poduzeća i tražimo da ona ostanu u vlasništvu države i lokalne samouprave (50:50), te da uz zadržavanje kvalitete usluge, ne dolazi do istovremenog rasta cijena.
Istovremeno smatramo da bi trebalo privatizirati poduzeća poput Croatia osiguranja (po IPO modelu – javne ponude građanima), koja trenutno služe za zbrinjavanje političkih kadrova. Drugim riječima, vjerujemo da gospodarstvo treba biti vođeno po principima slobodnog tržišta, međutim dio gospodarstva vezan uz prirodne resurse i komunalne usluge mora se zadržati u državnom vlasništvu, jer se na taj način građane štiti od porasta cijena, a ostatku ekonomije omogućava brži rast budući da imaju niže operativne troškove.