Jučer sam bio u Getrou, bilo je zanimljivo lutati policama i tražiti neki Hrvatski proizvod, u pravilu je strani proizvod zapakiran u ‘Hrvatsku’ ambalažu (Kraša ili Podravke).
Primjer za to su ‘medena srca’ punjena jagodom, zapazite mi to uvozimo iz Srbije. Slično je i sa umakom od rajčice kojeg Hrvatska uopće ne proizvodi, nego uvozi iz Italije. Postavlja se i pitanje: “Zašto se kod nas ne proizvodi roba široke potrošnje?”
Naime, jasno mi je da uvozimo LCD monitore, ali zar nismo u stanju proizvesti običan biskvit, jedne ‘Jaffa kekse’, feta sir ili cvijeće? Zar baš sve moramo uvoziti?
Razlog za ovu tragičnu sitaciju krije se u sljedećoj činjenici – Osnovni motiv poduzetnika je profit, ako je poduzetniku oduzeta mogućnost da stvara profit , on se neće baviti nekom djelatnošću. Naime, poduzetnici su svjesni toga da im je jeftinije nešto uvesti nego proizvoditi. Visoke porezne stope, i precijenjena kuna čine strane proizvode jeftinijima od domaćih.
Zapazite poduzetnici će i dalje stvarati profit, samo neće proizvoditi, jednostavno će trgovati uvezenom robom. Ukoliko se proizvodnju u Hrvatskoj ne učini profitabilnom djelatnošću (snižavanjem poreza i slabljenjem kune), mi čemo ostati zemlja uvoznika i trgovaca umjesto da proizvodimo svoje vlastito.
Zapazite ako bi država poduzetnicima omogućila stvaranje profita (u proizvodnom procesu), poduzetnici bi sami od sebe težili proizvodnji jer bi htjeli ostvariti veću zaradu. Ono što mi želimo je napraviti takvu ekonomsku politiku gdje će poduzetnici moći ostvariti profit, radnici dobiti radno mjesto, a država smanjiti vanjsko-trgovinski deficit.
Ne postoji drugi način za otvaranje novih radnih mjesta, oživljavanje proizvodnje i ostvarivanje društva prosperiteta.
Ovo je stvarno žalosno. Sumnjam da nismo sposobni sami proizvesti ono što nam svima treba za život. Imamo sve preduvjete ali i dalje samo uvozimo, uvozimo i uvozimo…
Šteta..
Ja osobno mislim da nije sav problem u precijenjenosti kune, po meni, prvi problem je veliki birokratski aparat u RH, koji koči pokretanje velikih projekata. Količina dozvola koju investitor mora izvaditi je ogromna, a ljudi koji ih izdavaju obično su “nesposobni strvinari” kojima je jedini interes dobiti nešto ispod stola.
Prvo treba stvoriti dobre temelje za izvoz, a to je riješenje birokracije, zatim dolaze na red monetarna i fiskalna politika na red. Jer kuća se radi od temelja, a ne od krova.
Chure, u potpunosti se slažem s tobom!
Gledajte samo cijena kruha i mlijeka koliko je porasla a jadan seljak koji hrani krave da bi dobio mlijeko dobije jedva i ako dobije 1,50 dok u Konzumu i ostalim trgovinama prodaju po preko 6 kn, možda i Dukat i Vindija trebaju sniziti cijenu proizvodnje. A kruh nije velika filozofija a pekari zgrču zaradu od kruha ikiflica kojekakvih a seljaci ne dobiju ni za ono što su uložili. A da ne govorim o onima koji su opljačkali one silose. I to ti je demokracija, pa ne radi se o zrnu pšenice kojeg može miš odnesti nego o organiziranom kriminalu.
Prilažem jedne stihove koje sam sama napisala:
I to je Demokracija
Stojim na rubu provalije života
pa se pitam gdje mi je još stota.
Gdje je sva pamet i bogatstvo svijeta
kad je siromaštvo ta današnja dijeta.
Bogataši sutra putuju u svemir,
a u nama raste unutarnji nemir.
Više nije sigurno jesmo li pali s Marsa
ili je sve u biti bila samo farsa.
Nuklearni pokus i rat, još samo to nam fali
da bi spoznali Svemir koliko smo mali.
Pa neki neće doživjeti sutra
i vidjeti opet ta sunčana jutra.
Djevojčica sa šibicama, djeci samo bajka,
a u ovom svijetu vatrogasna hajka.
Tad je jedna šibica djelić ove bajke
u stvarnosti opušak i temelj cijele hajke.
Živi lijepo pametno, bogato i sretno
sa malo kuna, mora biti spretno.
Na ovome sivom svježemu zraku,
nečistom i uzavrelom mraku.
Što više radiš, to manje vrijediš
što se više trudiš, ti sve više blijediš.
Neradnici imaju i nove radnike
a nemaju ni radne navike.
Oni uživaju u velikim autima
a ti sanjaj o tim stvarima.
Zamoli šefa da dobiješ kunu više,
on zaprijeti ne pitaj nikad više.
Sad na telefon pričam i tako sve do mraka
a pričam ti priču jednog junaka.
I tako pričam ti priču
o jednom slabiću . . .
Što je drugome kruške krao,
drugom greške podmetao.
A ti radi, što više radiš to ti manja plaća.
Pa savjet potraži kod uličnog svirača.
Dok nam drugi potoke mute,
mi skupo plaćamo svoje minute.
Sve one tvornice su nekad bile naše,
u kontejnerima sad su samo prazne flaše.
I mlijeko je bilo zlato, pričaju mi ljudi stari,
Ali za to zlato sada nitko više i ne mari.
Plaćam i parkiranje ispred stana
To je naša zemlja obećana.
Zemlja kojoj krv smo dali
Da bi sada životarili.
Molili Boga da nam vrati stare
One Sretne dane.
Sad je na red došla i ta svinjska gripa
Ovaj život je kao dio mračnog stripa.
I Studenti sada traže svoja prava
A ministri ne bi zgazili ni mrava.
Za zdravstvo imaju projekte nove
Kako što prije izmusti nam još love.
A što da pričam kad priči kraja nema
Tko prodaje maglu, njemu šlag i krema.
Što se tiće administracije i dokumentacije što ih spominje Chure pala mi je napamet jedna ilustracija. Na slici se nalazi nekoliko poduzetnika iz nekih zemalja i iz HR. Svaki kod sebe ima dokumente koje je trebao izvaditi za početak rada svoje firme. Neki od njih to imaju posložene onako na rukama, neki u najlonskim vrećicama iz dučana, a ovaj ih HR ima ona kolica iz Konzuma punu papira. Sve je rečeno jednom slikom.
Pernare, mislim da ti ideja vlastite proizvodnje i slobodnog tržišta može uspijeti samo kad postignemo dovoljnu produktivnost. Na kraju će produktivnost biti jedino mjerilo. Onaj tko postiže najnižu cijenu će uspijeti. U stvari problem konkurentnosti nije tako jednostavan. Proizvođač koji ima izvrsnu zaradu na jednom proizvodu može forsirati nisku cijenu novog proizvoda na taj račun i time uništiti konkurenciju. Primjera ima kao u priči.
Da bi postigli isplativost proizvodnje u državi trebamo carinama zaštiti proizvođače od inozemne konkurencije. Time će se postići da kupci biraju jeftinije – domaće.
Naši “veliki” bizmismeni su obaveznici stvaranja profita prema dioničarima, a ne vođe gospodarske politike. To je kao snaga bez kontrole. Slobodno tržište bez kontrole je sve samo ne slobodno. Cijene tu može diktirati najveći špekulant. Prema tome i domaći špekulanti vide da je jeftinije proizvoditi vani i uvoziti. Što si veći (Franck, Podravka, ..) možeš bolje dogovoriti cijene i bolje proći. Oni se počinju ponašati kao globalni mešetari bez granica. Proizvoditi što jeftinije i modelirati cijene da postignu maksimalan profit. Sve je to izokrenuta gospodarska aktivnost sa jedinim ciljem ostvarivanja što većeg profita, a ne koristi za društvo.
A zašto to tako rade? Jer je slobodna trgovina i nesmetan način dolaza do deviza (fiksni tečaj) otvorila novi jednostavniji način zarađivanja – od trgovine. Zašto imati višestruka ogromna ulaganja, kada možeš sve riješiti uvozom gotovih proizvoda.